U imenu ih dijeli tek jedno slovo, a sudbina im ista. Gorka. Kijevo devedeset i prve, baš kao i Kijev u Ukrajini danas, našli su se u okruženju neprijatelja; oružano višestruko nadmoćnijeg i kudikamo jačeg. I bili su, odnosno jesu - izloženi strašnim razaranjima. Putinove rakete ruše tromilijunski Kijev da bi se, kao, pomoglo ugroženim Rusima u Ukrajini, a Milošević je poslao pobunjene Srbe iz Hrvatske i JNA na Kijevo istim povodom.
- Kakav je čovjek taj Vladimir Vladimirovič? Nikakve prijetnje Rusiji iz Ukrajine nema, a krenuo je u bestijalan napad. Ruski je narod dobar, molim za njihove vojnike koji su gurnuti u rat, koji su tu protiv svoje volje, ali ovo što njihov predsjednik Putin radi - suludo je. Zašto su baltičke zemlje pojurile u NATO? Zato jer su se plašile ruskih prijetnji, koje su se, nažalost, u Ukrajini pokazale na djelu - očajan je kijevski župnik fra Jakov Dževrnja - Viro.
Brinu ga vijesti koje stižu, sve gora od gore. Non - stop prati što se događa na istoku Ukrajine. Uspoređuje razne medijske izvore, domaće i strane. Poučen iskustvom njegovog Kijeva, vjeruje da će Ukrajinci ipak izvojevati slobodu.
- Svojom tragedijom povezali su Europu i Europljane do te mjere da nikada prije nismo bili ovako složni oko nekog pitanja, kao što je obrana suverene i nezavisne Ukrajine od agresije - veli fra Jakov.
Plemenske veze
Kijevo i Kijev. Je li sličnost u nazivu tek slučajnost ili postoje jasne veze?
- To "ki" u latinskom, grčkom i slavenskom ima različita značenja. Za Grke predstavlja vrhovnika, jedan je to od Zeusovih nadimaka, a na latinskom bi to bila uzvisina ili glavica. Što se slavenskog Kijeva tiče, i ukrajinski Kijev i naše Kijevo vjerojatno vuku ime od tora ograđenog drvenim kolcima - objasnio nam je Ivan Cicvarić, koji ne zna jesmo li taj naziv donijeli ovdje seobom naroda, ali je siguran da čvrste veze s Bijelim Hrvatima postoje. Ista krv vezala je istočnoslavenska plemena.
- To je nesporno. Dio Poljaka, Ukrajinaca ali i Čeha, tijesno su povezani s Hrvatima. O tome svjedoče brojne dinastičke loze, a sve je potkrijepljeno brojnim dokumentima. Te veze među našim slavenskim narodima neraskidive su. U Ukrajini i danas postoji predio koji se naziva Horvati - naglasit će.
Ime Kijevo prvi put se službeno spominje u 13. stoljeću u dokumentu pronađenom u Trogiru. Krovopokrivač iz Kijeva radio je u primorju i ostavio spomen imena na ugovoru kojeg je potpisao.
Iz daleke povijesti, vraćamo se kroz razgovor sa Kijevljanima surovoj današnjici. U pradomovini Hrvata se gine. Bombardiranje danima ne prestaje.
A, u posljednjem ovdašnjem ratu, jer Kijevo nijedan koji se dogodio nije zaobišao, dvadeset i pet odlučnih braniti svoje mjesto na pola puta između Vrlike i Knina - izginulo je. A kad su četnici u zašli u Kijevo, jedva da je kamen na kamenu iza njih ostao. No, dovoljno da se mjesto opet obnovi, izraste iz pepela.
- Crkvu su nam kroz dvadeseto stoljeće tri puta do temelja rušili i svaki put smo je iznova napravili vlastitim snagama - s ponosom će reći načelnik Kijeva Martin Ercegovac. I ne bez razloga. Ta katolička bogomolja s dva zvonika i grobljem iza nje na kijevskoj Glavici, izgleda impresivno. Štiti je Isus na raspelu kojeg su zvijeri propucale, a narod kad se vratio našao ga na zgarištu pa uzdigao kao simbol novoga života. Uskrsnuća.
Crkva i prostor oko nje savršena su kulisa za nekakav "blockbuster". Usjekla se u krški krajolik zaštićena Dinarom, novoproglašenim parkom prirode u koji Kijevljani polažu velike nade.
Rat ih raselio
- Planinari je obožavaju prvenstveno zbog bogatstva bilja. Imamo sedamdeset i pet biljnih i životinjskih vrsta. Od životinja je najviše šišmiša. Tu je i Ćulumova pećina. Simbolika je da 26. kolovoza 1991., na dan pada Kijeva, naš Frane Jurić Arambašić postao prva žrtva rata na ovom području, i točno je stradao kraj pećine - podučit će nas mladi načelnik.
Tu je još i Kijevski bat (1206 metara) do kojeg vodi markirana planinarska staza, a s druge je strane Štikovo i Petrovo polje. Tko dođe u Kijevo, obići će Kninsku tvrđavu, jezero Peruća, slap Krčić, Šarena jezera... Ni NP Krka, otvori li se ulaz i sa kninske strane, nije daleko.
- Sve to treba povezati. Puno toga se ovdje može vidjeti, ali, ruku na srce, nije to još dovoljno valorizirano. Nažalost, i danas se osjeti da je ovuda prošao vihor rata - konstatira načelnik.
Veli da se "paralela" zbog koje smo im došli u posjet, sama nameće. Kijev danas proživljava strašnu sudbinu, ali on vjeruje da će baš poput Kijeva, jednoga dana ostaviti svo to zlo iza sebe.
- Nažalost, ako je suditi po nama, posljedice će se osjećati desetljećima. Nas je upravo rat raselio. Nekada je ovdje živjelo 1261 ljudi, a danas nas je 287. Znate kako je, neki su nakon progonstva ostali u Splitu, drugi u Kninu, tako da danas tu žive mahom umirovljenici. Odlazilo se odavde još od "vlaka bez voznog reda". Ima nas Kijevljana u Slavoniji od Virovitice do Vukovara. Od dvadeset tisuća stanovnika Vuirovitice, trideset, četrdeset posto, ih je došlo iz ovog kraja. Ima tu naših Slavića, Teskera, Jurića, Ercegovaca, Šimunovića... Narod je, znači, uvijek odlazio iz ovih ili onih razloga, ali nam ostaje utjeha da se danas ovdje živi dobro. Ništa nam od infrastrukture ne nedostaje, odlično smo povezani s Kninom, Sinjem i Splitom, a zbog Parka prirode Dinara, otvaraju nam se sjajne turističke perspektive - kaže Martin.
Imali su, veli, peh što se imovinsko - pravnih odnosa tiče. Prvo je obnova kaskala ili je jednostavno provedena na neadekvatan način, pa su neki Kijevljani uselili u stanove u Kninu koje su kasnije morali vratiti pravim vlasnicima.
Kuće su im nakon rata obnovljene, no zemljišne knjige su im spalili pa ni dandanas mnogi nemaju uporabne dozvole. A, bez njih se ne može aplicirati na fondove EU-a, pokrenuti kakav obrtić u prizemlju kuće ili podići kredit.
- Obnova nikad nije bila dovršena na onaj način kako je to bilo u javnosti prezentirano. U protivnom bi imali barem priliku vratiti dio populacije koja je ovdje živila. Nekima kuća jednostavno nije bila obnovljena kako treba, a druge su imali ili imaju formalno - pravnih problema sa statusom nekretnine. Svakodnevno mi tu dolaze zbog pitanja legalizacije - veli načelnik Ercegovac kojeg nakratko prekida važan telefonski poziv.
Spaljene knjige
- Mi o vuku, a vuk na vrata. Nastavlja nam se katastarska izmjena, izgledno je već sljedećeg tjedna, a to je za nas stvar od vitalnog značaja. Ljudi će doći ovdje i prema posjedovnom listu iz katastra i broju čestica, uz sudskog ovjeritelja definirati svoje parcele. U razgovorima sam i sa Ministarstvom graditeljstva jer imamo jednu apsurdnu situaciju. Godine 2001., kad se prebacivalo vlasništvo nad zemljištem, sud je umjesto na pravnog sljednika nekadašnje mjesne zajednice Kijevo - Općinu Kijevo, našu imovinu prebacio na državu. Sve parcele koje su nam predviđene za stambenu i poslovnu zonu, prebačene su na Republiku Hrvatsku. I sad mi moramo svoje "prositi" od države, no srećom, unatoč činjenici da su nam uništene zemljišne knjige, dobit ćemo natrag dio imovine već ove godine - optimističan je načelnik.
A, kad sve bude "jedan kroz jedan", što onda? Kako dalje?
- Pozvat ćemo sve koji žele živjeti u ovoj savršenoj prirodi, neka tu i izgrade dom. Općina će im osigurati građevinske parcele po simboličnoj cijeni, za kunu ili euro po kvadratu; što već bude na snazi. Obnova je gotova, sad trebamo ljude. Napišite da ih jedva čekamo. U Kijevu se ima od čega živjeti: neki se bave pčelarstvom, sedamnaest je takvih obiteljskih gospodarstava, drugi vinarstvom, jedan naš sumještanin otvorio je modernu pršutanu, a i s poljoprivredom nam dobro ide: krumpir, salata, luk, kukumar..., svega ima. Pa, onda trešnje, višnje, jabuke, orasi... U principu, uspijeva sve osim maslina i agruma koji traže toplije predjele. Imamo i mogućnost eksploatacije pijeska. Uglavnom, tko hoće raditi, može pristojno živjeti - načelnik će.
Razmišlja se o izgradnji vatrogasnog doma, vrtića, a možda i o novoj školi. Gotov je projekt za starački dom s 45 kreveta, a već ima zainteresiranih investitora.
Vratit će se život
Tko je kriv što u Kijevu nema više stanovnika?
- Konzumerizam. Novac je zavladao. Samo on postaje ljudima važan. I tako je svugdje u svijetu. Uživa se u tijelu, a kao da duše više nema. U naravi svega je Bog. On je postavio život i kod ljudi, i kod biljaka, i kod životinja, pa ako se zanemari ta činjenica ni života više nema. Jeste li svjesni da se djeca u suvremenom svijetu više ničemu ne vesele? A zašto? Pa obasipamo ih stalno darovima i tako u konačnici činimo slabima jer ih ne pripremamo za život na pravi način - teološki je sagledao problem demografski opustošene Hrvatske i cijele Europe - fra Jakov Dževrnja - Viro.
I javni život u ovako malom mjestu prilično je živ. U društvenom domu, ondje gdje je utemeljena policijska postaja s koje su "martićevci" prkosno skinuli službeni natpis, da bi je naši četiri godine kasnije još prkosnije vratili u svoje ruke, danas stoluju udruge: mlade kolarice koje se bave izradom suvenira, vatrogasci koji rade cijelu godinu, komunalac koji na pomoći starijoj populaciji kad treba otići po lijekove ili im odraditi kakav manji posao oko kuće, pa lokalni KUD...
Tu, u lijepoj kamenoj kući, pravim dvorima kijevskim, pulsira život. Odatle će se upravljati i Parkom prirode Dinara, a bilo bi dobro, predlaže mladi i ambiciozni HDZ-ov načelnik, da se u dijelu zgrade ponovno smjesti i policija.
- Preko Dinare ide migrantska ruta. Najčešće s Grahova prema Otišiću i Maljkovu. Nema smisla da policija koja je planinu pokrila kamerama i doslovno sve nadzire, kutri u kombiju, kad sve uvjete za policijsku postaju imamo. To bi bilo i dobro i za nas mještane, ali i na simboličnoj razini - veli Martin Ercegovac, čiji je san, shvatili ste, u Kijevo podno Dinare vratiti život. Kako mu se snilo, tako mu i bilo. Sretno!