Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija - riječi su koje je nedavno izgovorio predsjednik Europskog parlamenta i jedan od osnivača stanke "Forza Italia" Antonio Tajani na kraju svog obraćanja u talijanskom gradiću Basovizzi, prigodom Dana sjećanja na žrtve komunističke diktature. Premda se kasnije ispričao, pravdajući da su njegove riječi krivo protumačene, Tajani je svojim činom pustio "duh iz boce" talijanskog fašizma i iredentizma.
Kod hrvatskog čovjeka iz Dalmacije vratio je sjećanja na Drugi svjetski rat i na fašističkog okupatora koji je pokušao talijanizirati Dalmaciju i hrvatske krajeve. Ta teška vremena zauvijek žive u sjećanjima ljudi koji su osjetili svu okrutnost okupacije i terora talijanskih fašista kojima je krajnji cilj bilo protjerivanje Hrvata iz Dalmacije ili, pak, talijanizacija hrvatskog naroda. Tih vremena dobro se sjeća danas 79-godišnji Vodičanin Mate Srdarev koji je kao dječak sa svojom obitelji prošao strahote talijanskoga koncentracijskog logora na otoku Molatu kod Zadra.
Himna na Meladi
- Ne mogu vjerovati da jedan talijanski političar u današnje vrijeme, uz to i predsjednik Europskog parlamenta može izgovoriti onakve šokantne riječi. Kad sam to čuo na televiziji, uznemirio sam se, uhvatila me jeza. Ogorčen sam, je li taj Tajani opće svjestan svojih riječi koje su na tragu najcrnjega zločinačkog dijela povijesti, one fašističke, njegove države. Je li moguće, da među vodećim političarima u Italiji još ima ljudi koji i dalje svojataju našu hrvatsku zemlju - kazao je na početku ovog razgovora Mate Srdarev, držeći u ruci knjigu "Logor Molat" autora Roka Ivande.
Otvarajući 33. stranicu knjige, Mate nam pokazuje fotografiju govoreći: - Evo, ovo sam na slici ja kao dijete u logoru na otoku Molatu.
Mate je rođen 14. travnja 1940. godine, a u logor na Molatu iz Vodica je odveden s ocem Vickom, majkom Lucom, bratom Antom i sestrom Janjom.
- Bilo je to krajem mjeseca studenoga 1942., imao sam nepunih 18 mjeseci. Karabinjeri su nas preko noći odveli iz kuće. Ujutro je na rivu došao brod i odveo nas na Molat, koji su Talijani prekrstili u Meladu. Razlog je bio što je moj stariji brat Frane, tada 20-godišnjak, otišao sredinom 41. u partizane. U toj turi na brodu je bilo oko stotinjak mještana iz Vodica, otoka Prvića, Zatona i drugih susjednih mjesta. Sve su to bile obitelji kojima netko od ukućana bio u partizanima. Kad su nas strpali u brod, za nama je u njega uskočio i naš pas, bijeli miješanac, zvali smo ga Bile. Ali su ga karabinjeri potjerali s broda - započeo je priču Mate Srdarev.
U logoru na Molatu, Mate i njegova obitelj proveli su oko šest mjeseci:
- Bio sam premalen i ne mogu se toga sjećati, ali su mi o tome pričali mati i otac. Svako jutro svi logoraši morali su u stroju mirno stajati dok je preko razglasa svirala talijanska himna i podizala se njihova zastava. Jednom sam se otrgnuo majci iz ruke i odšetao prema žici. Mati nije za mnom potrčala jer je znala da bi je, ako se makne iz stroja, ubili stražari. Tek kad je završila himna, ona je došla do mene, zagrlila me i podigla u naručje. U stavu mirno himna se morala slušati i navečer prilikom spuštanja talijanske trobojnice - kaže Mate.
Bez mudanata, u vešti
Ipak Mate pamti jedan detalj, a to je da je u logoru sve vrijeme bio odjeven u veštu ili suknjicu:
-To je bilo iz higijenskih razloga. Nisam imao mudante, samo tu veštu. Da mogu lakše obavljati malu i veliku nuždu. U logoru nije bilo dovoljno vode za piće, a kamoli za pranje robe. Koristili smo vodu iz bunara koja se nalazio blizu logora, ali nje nije bilo dovoljno. Davala nam se u vrlo malim količinama, pa su logoraši, osim od gladi, umirali i od žeđi. Dnevno se po osobi dijelila jedna feta kruha, a za jelo dva puta tijekom dana bila je nekakva smrdljiva juha sa nekoliko zrni riže ili graška. Nije bilo sapuna, bili smo prepuni ušiju, ljudi su obolijevali od dizenterije i tifusa, mnogi su umrli i pokapani na groblju koje je napravljeno uz logor. Umiralo se i od pothlađenosti, jer se spavalo u drvenim barakama bez dovoljno deka i pokrivača - kaže Mate, te briše znoj sa čela dok nam priča.
Nakon šest mjeseci, negdje u ožujku 1943., dio logoraša, među njima i Matina obitelj, deportirani su u Italiju, u koncentracijski logor u provinciji Fronsignone, 80-ak kilometara istočno od Rima:
- U tom logoru uvjeti su bili bolji nego na Molatu. Bilo je bar dovoljno vode, ali ne i hrane. Gladovalo se. A zbog gladi moj brat Ante, koji je tada imao 17 godina, uspio je s još jednim logorašem pobjeći kroz žicu iz logora. Njih dvoje provalili su u nekakvo obližnje vojno skladište i u njemu se najeli slanih srdela. Uhvatili su ih karabinjeri, i najvjerojatnije bi izgubili glavu da ih nije spasio tamošnji lokalni pop. Videći da ih karabinjeri vode zavezanih ruku, pop je talijanske vojnike upitao: "Što su logoraši napravili?" Odgovorili su mu da su provalili u skladište jer su bili gladni. Na to se pop pozvao na kršćanske riječi da iz milosrđa gladne treba nahraniti. Nakon tih riječi karabinjeri su pustili brata Antu i njegova prijatelja i vratili ih u logor - kaže Mate.
U tom logoru Srdarevi su bili šest mjeseci, sve do pada fašističke Italije u rujnu 1943. godine.
Dočekao nas Bile
- Kapitulacijom Italije logor je raspušten, a nas je u obližnjem mjestu Agnani udomila jedna obitelj. Tih detalja se bolje sjećam. Paron ili gazda se zvao Giussepe Vidirossi, zaboravija sam ime od žene mu, a imao je sina Gianija kojeg su zvali Gi i dvije kćeri Tinu i Agnezu. Moji su kod njih obavljali poljske i kućanske poslove, bili su dobri prema nama. Tamo smo ostali četiri mjeseca. Početkom 1944. vlakom nas je prevezlo iz Rima do Zagreba, još je bila NDH, a onda smo se opet vlakom unskom prugom zaputili iz Zagreba prema Šibeniku. Ostalo mi je u sjećanju da smo do Šibenika putovali 15 dana. Prugu su minirali partizani, pa smo morali čekati u Dvoru na Uni dok se pruga popravi. A u duboku sjećanju mi je ostala scena kad smo došli u naše Vodice. Ispred kuće dočekao nas je naš pas Bile. Vrijeme od više od dvije godine, koliko nas nije bilo, on je uspio preživjeti lunjajući po selu. Bile je od radosti cvilio i plakao, valjao se, njegovoj sreći nije bilo kraja - ispričao je Mate.
Nakon dolaska na rodnu grudu, Matin brat Ante odmah odlazi u partizane. A zanimljivu štoriju Mate nam je iznio o bratu prvoborcu Frani:
- Frane je sudjelovao u bitki na Sutjeski i preživio je. Međutim, nakon toga negdje u Bosni zarobili su ga četnici. Dok su ga vodili na strijeljanje s rukama vezanim žicom iza leđa, Frane je uspio ramenima odgurnuti dva četnika te se bacio niz prtinu prema gustoj šumi. Pucali su za njime, ali ga nisu pogodili. Nakon što je onako vezan tri dana lutao šumama, zarobili su ga Nijemci. Završio je u logoru u Njemačkoj iz kojeg su ga oslobodili Amerikanci.
Uzalud mi zahtjev
Vidite, kazuje Mate, mom pokojnom bratu Frani Njemačka je kao logorašu isplatila ratnu odštetu, a nitko od ljudi koji su prošli i preživjeli strahote talijanskih fašističkih logora nije isplaćena ni lipa.
Mate je radni vijek proveo kao zavarivač po brojnim škverovima od Splita do Kraljevice. Danas živi sa skromnom mirovinom, pa bi mu logoraška odšteta od talijanske Vlade dobrodošla.
- Još prije dvadesetak godina oformljena je Državna agencija za isplatu odštete žrtvama talijanskih logora sa sjedištem u Zadru. Kao i brojni drugi preživjeli logoraši i ja sam podnio zahtjev toj agenciji i pisali smo i našoj Vladi. Međutim, do danas ništa nam nije isplaćeno, a brojni su logoraši u međuvremenu i umrli. Koliko mi je poznato, naša Vlada nije uspjela dogovoriti ni potpisati ugovor sa talijanskom Vladom o isplati ratne štete logorašima - zaključio je svoju priču Mate Srdarev.
Statistika strahota iza bodljikave žice
Umrlo je 700, a strijeljano 300 logoraša
Prema dostupnoj dokumentaciji, logor na Molatu osnovao je fašistički guverner anektirane Dalmacije Bastianini dekretom od 27. lipnja 1942. Od tada Talijani su na otoku držali 500 vojnika te 180 karabinijera koji su s vojnicima osiguravali koncentracijski logor.
Prvi taoci, kako su ih Talijani nazivali, na Molat su stigli iz Šibenika, Zlarina, Tisna, Malog Iža, Velog Iža. Logor je bio ograđen bodljikavom žicom s pet karaula. Ljudi su u početku bili smješteni pod šatore, a potom su prebačeni u barake od drva kojih je bilo osam.
Josio Grbelja u svojoj knjizi ” Talijanski genocid u Dalmaciji – konclogor Molat” detaljno je opisao nastanak ovog logora. Skupljena su i brojna svjedočanstva preživjelih logoraša koja najbolje opisuju stanje u logoru. U toj knjizi Boris Baraba opisao je svoj boravak u logoru:
- Na svakom kraju barake bile su postavljene kible umjesto nužnika. Od nas više od 200 u baraci uvijek je netko bio na kiblama, bio je to nepodnošljivi smrad. Bili smo jako iscrpljeni od gladi, buha i uši. Danju smo nas 2500 u logoru nuždu vršili na jugoistočnoj strani uvale Jazi, u drvenim nužnicima na stupovima iznad mora. Kad je bila oseka u plićaku se stvarao kup izmeta i nesnosan smrad. Kad se tome doda sadržaj iz kibli, možete zamisliti koliko je na taj kup izmeta dolazilo morskih čistača poput trpova i puževa, a zatvorenici su, uslijed velike gladi vadili te trpove i puževe i jeli ih. Hrana je bila užasna, sastojala se od 10 dag kruha dnevno po osobi i dva obroka tople vode u kojoj bi bilo nekoliko zrna riže. Zatvorenici su imali pravo primati pakete hrane od svoje obitelji, ali bi čuvari često te pakete zadržavali dok se namirnice ne bi pokvarile.
Često su Talijani priređivali karnevale. Danima bi izgladnjivali zatvorenike, a onda bi, na sredinu logora prosuli pokvarenu hranu iz paketa, te pustili logoraše da se tuku oko hrane, dok bi oni sa strane navijali i poticali ih na borbu oko svakog zalogaja. U logoru se umiralo od gladi, žeđi, hladnoće i batinanja, harale su najstrašnije bolesti. U prvih osam mjeseci postojanja logora umrle su 422 osobe.
Inače, kroz molatski logor prošlo je oko 15 tisuća ljudi. Već 20. srpnja 1942. u logoru je bilo 1320 osoba, u rujnu 2227, a u sljedeća dva mjeseca dovezeno ih je još 2895. Tijekom postojanja logora umrlo je 700, a strijeljano je 300-tinjak ljudi.
