Bliži se 26. obljetnica osloboditeljske akcije "Oluja" pa je prigoda prisjetiti se pohoda najvišoj hrvatskoj planini prije 18 godina, tamo gdje se ratovalo, a sada je tamo život u miru pastira, ratara i pčelara. Danas je to i park prirode.
Bilo je to jednog toplog rujanskog dana 2003. godine, kad je Turistička zajednica Knina s planinarima Šibenika i Dalmacije organizirala obilazak Dinare i uspon do njezina vrha Sinjala, na visini od 1883 metra. Krova Hrvatske, kako ga zovu.
Zaputili smo se terencima preko sela Gugo do Crvene zemlje, koja nije crvena, već prostrana zelena oaza s devet jezeraca pitke vode. Lokacija je obilježena i kao Markov grob, prostor što je u "Oluji" postao i grobljem neprijateljskih tenkova. Iz drugih krajeva Dinari su dolazile skupine do planinarskoga doma "Brezovac", odakle slijedi uspon do vrha.
U našoj ekipi bio je i Šime Strikoman, akademski fotograf iz Vodica, koji će na vrhu planine snimiti svoju, tada 4. milenijsku fotografiju. Do sada ih je snimio 737! Pratila nas je i vodička limena glazba, a glazbari su na vrh išli u svečanim odorama.
Nakon užine, krenuli smo od Planinarskoga doma dva sata strminama i liticama do samoga vrha. Bilo je vrlo naporno pa su mnogi odustali.
Kad smo se „uspeli“, na jednom obilježju upisali smo se u knjigu dojmova, a glazbari su odsvirali hrvatsku himnu. Bio je to nezaboravan doživljaj. Gledali smo planine i doline Dinare oko nas, prvu prašumu Surdup na sjeveru pod nama, dok je prema zapadu pogled dopirao do Italije. Organizatori su nas navrh planine ponudili pršutom i crnim vinom, marendom kakvu je na toj visini malo tko okusio.
Ali, ni povratak nije bio baš lagan. Valjalo je paziti na svaki korak, dok se nismo domogli sigurnoga tla, a potom krenuli na obilazak prostora oko Crvene zemlje. Naišli smo na grupu britanskih skauta koji su sebi priredili piknik nakon cjelodnevnoga pješačenja i penjanja planinom.
Rekli su nam da su sretni što su u „rajskoj prirodi“(„divine nature“) kakvu nisu vidjeli.
- Za penjanje nemamo opreme, čuli smo. Ali ćemo o svemu doživljenom u ovom dijelu Hrvatske napraviti putopisni film. Dolazimo iz Britanije, iz Walesa.
Obišli smo neka od devet predivnih, ograđenih malih jezera s pitkom vodom na toj visini koji se čuvaju kao oči u glavi. Sve živo u planini ovisno je o toj vodi. Upravo na taj prostor izbile su hrvatske oklopne snage iz pravca Livna krčeći put do neprijatelja u Kninu, njemu iza leđa. Olupine tenkova JNA o tome svjedoče.
A u jednoj „sezonskoj“ nastambi Kninjanke Mirjane Gambiroža dočekalo nas je malo društvo pastira, dok su stotine ovaca i koza pasle na bogatim pašnjacima.
- Ovdje s blagom ostajemo po tri, četiri mjeseca - tumačila nam je Mirjana radeći oko štednjaka i kuhajući večeru. "Opskrbu dovozimo iz Knina, ništa nam ne fali, a u slučaju kakve žurne potrebe, sjednemo u auto i za po ure smo doli svojoj kući."
I mi smo ubrzo sjeli u čvrste Land Rovere i krenuli u Knin, gdje smo posjetili i tamošnji Hrvatski radio Knin.
A do Šibenika je još ostalo još 58 kilometara. Čas posla, mogli smo reći, nakon svega što smo doživjeli na Dinari.
