Ono vam je Mihovil, glava obitelji, a ono je Edi. Njih dva su za rasplod. Ono tamo je pule Pančito, ali njega ću ovih dana prodati.
Sve ostalo su ženskice, i svaka ima svoje ime. Najstarija kela je Marija, s njome sam počeo, pa idu redom Mala, Bepina, Mare, Lota, Maša, Zorica, pa još jedna Marija, Luce, Mirna, Mileva, Antonija i Milena – počeo je priču od svom magarećem carstvu mladi Vodičanin, 26-godišnji Ante Aleksić, koji se može pohvaliti s najvećom farmom ove plemenite životinje u Šibensko-kninskoj županiji, smještenoj u polju Kulaši, pet kilometara u zaleđu Vodica.
Uzgojem magaraca, Ante se, kaže nam, počeo baviti iz hobija i ljubavi prema njima, nekada simbolom težačke Dalmacije. Sve je krenulo kad mu je jedan rođak iz Pokrovnika poklonio magarca Mihovila, a on je odmah kupio kelu Mariju te su njih dvoje stvorili svoje potomstvo. Iz ljubavi Mihovila i Marije ukotila se prva magarad, a loza se potom širila. Neke sam i kupio, dodaje Ante.
Pet kela će se skoro opuliti
– Uz ljubav prema ovim skromnim i nezahtjevnim životinjama, prioritet mi je magareće mlijeko, koje je izuzetno puno traženo. Svu mužnju plasiram po Vodicama i našoj županiji. Cijena je po litri 300 kuna. To je likarija za sve bolesti, ponajprije za kašalj i bolesti dišnih organa. Najviše se kupuje za djecu. Plasiram im u pakiranjima bočica od jednog i dva decilitra s etiketama. Najbolje ga je piti onako sirovo, bez kuhanja. Sada zimi, mjesečno izmuzem desetak litara, po tri deca dnevno. Evo pet kela je skotno, pa će se skoro opuliti. Bit će nakon toga i mlijeka više. One nose oko 13 mjeseci, a onda je pule s materom još šest mjeseci – kaže nam Ante, dok sijenom hrani ovu skladnu magareću obitelj.
Napominje kako mu je veliki oslonac u ovom poslu njegova djevojka Iris iz Šibenika, koja jednako kao on obožava ove životinje. Pomažu mu majka Branka, mlađa braća Benjamin i Bruno. Molim vas, spomenite i moju baku Anku Ivas, kaže Ante, dodajući kako bez nje ne bi bilo ništa jer im je ona darovala ovaj teren od 15 tisuća kvadrata u Kulašima, a koji je naslijedila od svoje pokojne tete Kate Petrov.
– Vidite, otkad se bavim uzgojem, mogu reći da sam na pozitivnoj nuli. Veliki su troškovi oko sijena koje kupujem, a oni dnevno pojedu stotinjak kilograma. Vodimo ih često na ispašu, a sad je vrijeme rezidbe vinove loze, pa ih hranimo prućem. Od Ministarstva poljoprivrede za prošlu godinu imam dobiti 1500 kuna po grlu, odnosno za pet iz matičnog stada koje sam registrirao i koja imaju rodovnicu. To je ukupno 7500 kuna. Ove godine kad se opule ovih pet kela, imat ću pravo na poticaj za deset grla. Kad se okote, magarice se odmah ponovno pare, pa će se krdo i dalje povećavati. Cilj mi je da krdo dovedem na brojku od 25 do 30 magarica, onda će mi i ovaj posao biti daleko isplativiji – kaže nam Ante.
On je, inače, zaposlen kao vodoinstalater u vodičkoj ispostavi tvrtke "Vodovod i odvodnja" Šibenik i dok je na poslu, o magaradi se brine njegov otac Željko, koji je u mirovini.
Pomogla obitelj i Rokice Ferare
– Uz djevojku Iris i ostale članove obitelji, otac Željko mi je od velike pomoći. Drago mi je što me je podržavao od početka u ovom dodatnom poslu – veli Ante.
A otac Željko priznaje, kako je bio skeptičan i pesimističan kad mu se sin Ante odlučio baviti uzgojem magaraca.
– U početku nisam vjerovao da može biti išta iz toga. Podržao sam Antu iz razloga što sam bio sretan da se mlad čovjek veže za polje, što je rijedak slučaj. Nakon svega, sada vjerujem da je ovaj uzgoj jedna uspješna priča i da se može i zaraditi. Premda sam rođen u Pokrovniku, u stočarskom i poljoprivrednom kraju, nisam puno znao o uzgoju magaraca. Kroz ove četiri godine stekli smo o tome veliko iskustvo, a puno nam je sa svojim savjetima pomogao Rokica Ferara iz Tribunja, koji se uzgojem magaraca bavi desetljećima. Pored matičnog krda, nekoliko smo kela i kupili, a neke magarce prodali. Uglavnom ovaj posao ima perspektivu jer je velika potražnja za magarećim mlijekom, a okrupnjavanjem krda, bit će i većeg financijskog učinka – kazao nam je 54-godišnji Željko Aleksić.
Željka posebno veseli da su pored Ante, za njihovo obiteljsko imanje u Kulašima, vezani i 23-godišnji mu sin Benjamin i mlađi – 15-godišnji Bruno.
– Premda je student treće godine fakulteta, Benjamin se u našem polju bavi pčelarstvom, a Bruno stalno pomaže bratu Anti oko magaradi. Dok brojna naša mladost odlazi za životnom egzistencijom u Irsku i druge europske države, ja mogu biti presretan što su se moji sinovi na ovaj način vezali za rodnu grudu – zaključio je Željko Aleksić.
U sklopu ovog ranča Željko drži i četrdesetak ovaca, pa kokoši, patke, guske, tuke, fazane, a ima i dva pauna. Nema čega nema, a po narudžbi peče i janjce.