Bilo je to kao na filmu - Krešo Petreković je živio u SAD-u, a kad bi došao u Primošten, u kojem ljeta provodi još od malih nogu, otkako je tamo dolazio s roditeljima, onda bi poslije ručka pio – a što drugo nego domaći, primoštenski babić Sommelier.
Vinski savjetnik, vrlo poznat i cijenjen među vlasnicima trgovina i restorana u New Yorku i New Jerseyju, za koje je kupovao, nabavljao i preporučivao vina nikako nije mogao zaboraviti jednu bocu primoštenskog crnjaka koja mu je, među stotinama i tisućama butelja koju je probao bila baš ono, vau. A nije imala ni etikete! Dvije godine je on tražio, pitao među Primoštencima, da bi se na koncu ispostavilo da je to vino njegova prvog susjeda Nene Marinova, koji ga je prodavao turistima – uz cestu. Život piše romane!
- Bio je to onaj pravi, čisti babić, kakvog sam poznavao iz mladih dana, kada sam počinjao istraživati vinske okuse, bez onih tipičnih, starinskih mana kakve su se prije znale pojavljivati kod babića. Bilo je vidljivo iz aviona da se taj čovjek razumije u vina, da zna šta radi, da ima uredan, sređen podrum, i da je izuzetak među brojnim drugim Primoštencima koji su imali vrhunsku sirovinu, izvrsno grožđe, ali nisu imali i takav proizvod, nego bi ga pokvarili, zato što nisu imali uvjeta u prodrumu, nije bilo inox bačvi. No, kod Nene je sve to bilo drukčije. I kada sam ga upoznao, jedino me bilo strah da neće imati značajnije količine, potrebne za izvoz u SAD!
S kruha na vino
On je mislio da se zezam, kakva Amerika, o čemu ja to pričam, ali ja sam bio ozbiljan. Čitav se život bavim vinima, trgovinom, uvozom, osobito ovim organskim, mi ih zovemo prirodnim. I kad sam došao kod Nene u podrum, kad sam vidio da je unutra ono što je i u boci, rekao sam mu: "Čuj, ovo je top! S ovim možeš gdje hoćeš!" - ispričao nam je Petreković koji je krajem prošlog tjedna u staroj Konzumovoj pekari koja se pretvara u vinariju i kušaonicu – s kruha na vino - sa svojim partnerima i Primoštencima, članovima Poljoprivredne zadruge Motika proslavio kraj još jedne uspješne berbe.
Bila je to "Oda radosti", prava dalmatinska fešta iz starih vremena, uz dobru kapljicu i domaću spizu, začinjenu pismom Bonace, braće Gorana i Zdravka Igija Gulina, kojima se na mandolini pridružio i Damir Lasan, član uprave šibenskog "Vinoploda". Koji, usput, PZ Motika pruža usluge – djelomične - prerade. Počeli su, priča Petreković, lani radeći vino, odnosno cijedeći grožđe doslovno rukama, u podrumu u Bratskom Docu, koji je bio potpuno prazan, bez ikakve opreme, koji je Vinoplod prije toga napustio, a kako su ove godine povećali količine, a trebali su i punjenje, pa su se, preko upravitelja zadruge "Motika" Davora Markoča poslovno povezali, na obostrano zadovoljstvo.
Nema puno proizvođača organskog vina u Hrvatskoj, u Istri ih je nekoliko, poput Claia, u Moslavini je Kosovec, ima nekoliko malih proizvođača, među kojima je i jedan Petrekovićev podrum u Jasci, koji vodi njegov otac, i čiji vina prodaje u svijetu od 2016. godine. Jedan od poznatijih proizvođača tih u svijetu sve traženijih, ekoloških vina je i Alen Bibić, koji je u zadnjih pet godina potpuno promijenio vinski stil, a čija vina Petreković također prodaje. Najbolja vina na svijetu su ekološka i prirodna vina, ako idete danas u Burgundiju ili u Bordeaux vidjet ćete da su napravljena baš iz takvih uzgoja. Svijet se mijenja, klima se mijenja, i nisu više samo šećeri u grožđu bitni, nego i ono što loza crpi iz tla. A to je ono za što je zadužen Neno Marinov. On je imao "softver" - sredio je sve ono što je vezano za lozu, vinograd, grožđe, članove zadruge, proizvođače, a Petreković i partneri su osigurali "hardver", uložili su sredstva i osigurali tržište.
Barbba za 50 dolara
- Mi smo vina klasificirali, po kategorijama, i sad ona idu u eksport od 8 do 25 eura po butelji. Znači da u jednom restoranu u New Yorku ovaj Barbba što ga pijemo će doći 50 dolara. Ali, to je New York, oni to mogu platiti. U Hrvatskoj će to biti manje. I to je fantastična reklama. To je u jednoj Americi komad Primoštena, Hrvatske na stolu, to je jedna priča o zemlji, ljudima, filozofiji života. Ništa nije tako dobra reklama kao vino, kad se butelja uzme u ruke, razgleda, pa se onda pita "Odakle je ovo?" - pa se pretražuje na internetu, pa gledaju one prekrasne slike Bucavca, onih kamenih terasastih vinograda. Čovjek poželi tamo doći!
Masa ljudi, vjerujte mi, dolaze ovdje kod nas samo zbog vina. I to su top – gosti, oni koji idu u dobre restorane, koji uživaju u otkrivanju novih okusa, i koji nisu vezani samo uz ljeto, nego dolaze cijelu godinu. Kao u Burgundiji, recimo, koja je usred ničega, a turistički živi cijelu godinu, s cijelim nizom punih hotela. Mi još nismo ni počeli otvarati tu priču. Ja i kolega Niko Dukan, nismo još počeli previše raditi po Instagramu, koji je danas vrlo važan kanal za prodaju vina, ali su nas gosti sami našli. Vina ovog tipa nema puno, gosti koji dolaze iz Sjeverne Europe i Amerike, koji ga traže i koji nas znaju kao importere, već dolaze, a kad krene reklama, dolazit će još i više - veli Petreković, koji je uvjeren da će brend VINASMORA, osima samog vina prodati i sve druge primoštenske proizvode – i maslinovo ulje, i hranu preko restorana i turizam.
Ovaj 43-godišnjak je uvjeren da svoj američki san može ostvariti u Hrvatskoj, pa je zato i odlučio preseliti se iz New Yorka u Primošten. U njemu mu je baza, iz koje povremeno odlazi poslom kad treba u SAD, a ne obratno, kao što je bilo do sada.
- U Americi vam je puno teže uspjeti od nule, nego ovdje. Puno, puno teže. Ipak Hrvatska potiče proizvodnju grožđa i vina, i EU. Ovako, kako prosječan, običan Hrvat ovdje živi, prosječan Amerikanac to ne može ni zamisliti. Da sjedi na suncu na jednoj ovakvoj poziciji, u ovakvoj klimi, da se kupa u ovako čistom moru. Zapravo, ljudi koji žive u Dalmaciji, žive život kakav u Americi zovu – one procent. To je život kakav sebi može priuštiti jedan posto onih najbogatijihđ - pomalo nas iznenađuje svojim "pogledom izvana" Petreković.
Kupaža svega
A pogled iznutra, onaj Nene Marinova, koji je osim što je vinogradar i vinar, još i profesor matematike u primoštenskoj osnovnoj školi, nije ni izbliza bio tako "hedonističan". Još lani, kad je došla korona, bilo je – Ajme!
- Dođe treći misec, dođe Krešo, partner iz Amerike, Vinoplod je izašao iz onog podruma na selu, u Bratskom docu, i ja pitam – kako ćemo spasiti grožđe. Otkupili smo 60 tona babića, plavine, biloga, mišancije, iz primoštenskog zaleđa i okolo, napravili smo pet klasa vina, uložili novce. Nije bilo lako! Jer, ovo, moraš znati, i molim te naglasi – Ovo je nekonvencionalna proizvodnja. Ovo nisu one moderne kerefeke, silosi, hlađenja... Ode nema ni sumpora, ni kvasca, ničega, priroda vina! Iz maštela u maštel prinosimo kvasce, onako kako su radili naši stari - priča mi Neno dok lagano pijuckmo Barbbu. Sa dva b. Zašto? A zato što je naziv Barba, s jednim b već zaštićen, pa da se ta zaštita zaobiđe.
Barba je kupaža svega, i bilog i crnog, puno sorti, zato je i ugodan za piti, lagan, melodiozan, ne baca pod stol, ne udara u glavu odmah kopitom, nego te lagalo ljulja... Napravi pjesnika i od profesora matematike, zaljubljenog u svoj Primošten, krš i motiku, tradiciju. To se vidi iz svakog Neninog mota, to se ne da odglumiti. A nu sad, kušaj malo ovog Andrisa, za koji smo Babić kupili od Plenkovića, s Jadrtovca. On je drugačiji nego što je naš Babić, iz Primoštena – prodaje se u tri izvedbe, pod imenom Kamen 1,2,3 – zato što je drugačije i tlo i pozicija i starost vinograda. I onda smo sa svim tim, zajedno sa zadrugom, došli iz Doca, gdje je curio krov, u staru Krkinu pekaru. Ona je poslije dopala Konzumu, pa je to sad Fortenova, odnosno Rusi, i da bi mi ode došli u najam, s opcijom otkupa, mi smo morali, moj kume, s Moskvom razgovarati.
Neka je moj otac i did ode radija! Dašta si ti mislija! E, s Moskvom, Rusima oko najma zadruge, a vina izvozimo za SAD! I sad ti vidi šta ti je svit, globalizacija, moj kume! - priča s nama Marinov. I, onda veli, kao u onoj reklami – "To nije sve!" - "I ne samo u SAD. Prodajemo vina na sve kontinente osim Afrike. Išlo je u Koreju, u Australiju, u Tajvan, u Europi u Švedsku, pa u Kanadu, Brazil... Jedan naš partner, Niko Dukan, je u Parizu, veletrgovac vinama, pokriva Francusku, Italiju, Španjolsku, Brazil, s našim vinima - priča Marinov.
Novi nasadi
A rastu ka iz vode. Lani su proizveli 37.000 buitelja, a ove će godine bit – skoro duplo!
- Ali, mi smo još na početku. Evo, ode di sad sidimo, di će bit dućan, mi smo dvadeset kamiona starih ventilatora, otpada svega izvezli. I moramo nove nasade saditi. Jer, bez novih loza, bez babića, bez zadruge, nema ničega, nema ništa od cile ove priče, ni od Primoštena. Ja imam dva sina, oba su završila elektrotehniku, ali će vjerovatno oba ostati ode i nastaviti ovu našu priču - zaneseno priča Marinov, a meni ga je grijota prekidati
Uživam ga slušati, prijaju mi njegove riči uhu skoro kao i vino nepcu. I mislim se – profesor matematike kojeg su svi u Primoštenu gledali kao luđaka kad je kupio zemlju na Bucavcu i posadio pet tisuća loza. Da zemlju, da posadio? Kupio je stine, grič, hridine iznad mora, a ne zemlju, i u tome je morao kompresorom i minama bušiti rupe da bi iskavao vlačice i u njih "nalegao" loze. Nasadio plitko, ko kokoš na jaja. Dao je 30.000 eura da bi kupio pet tisuća kvadrata živog kamena i osudio se na – robiju. Jer ono što su radili osuđeni na Golom otoku silom, Marinov i pokojni Ante Gracin, otac od profesora Lea Gracina, radili su – milom. A zato moraš biti ili malo lud, ili puno Primoštenac.
Primoštenac kao što je Ante Matošin Crni, u kojeg gledan, pa očima ne virujen, pa gledan u bocu, pa u njega. Mislim se, jesam li popio koju čašu više, pa mi se pričinjava. Vidin istu glavu na čoviku i na boci.
Lipši je nego ja
- A ne pričinjaje ti se! Ovo san ja, na etiketi! Glavon i kapon! Barbba! Je li da sličin? I lipši je nego ja, jer su me na slici malo kompjutorski popravili - smije se Matošin, koji je na etiketu dospio – slučajno.
- A došli su u mene uzest vina, znali su da ja imam pravoga vina, tili su sve kupiti u mene. Ali, neman ja toliko, iman ja dicu, prijatelje, ljude koji u mene dođu. I onda su mi rekli "Aj stavi kapu. I gotovo! Slikali smo te!" E, sad ćete bit i u Slobodnu, i u Šibenski list. Koji veli, ne propušta, četvrtkon, zajedno s programom. I sad kad navale obožavateljice, ako se imate namjeru ženit, opet, ponovo...
- Ženiti? Ma, šta je vama u glavi!? Nisan poludija! Ma, meni je pridobro čoviče! S nikeme se ne zaminija. Ma šta vi mislite, oni koji se žene tri četiri puta, da su oni sritni? Ma, kakvi! Ima ona pisma - "Za jedan časak radosti, tisuću dana žalosti!" Ma, ne bi ja da svoje Anđe ni za šta na svitu. Iman lipu familiju, dvi ćeri i sina, i jednu malu, lipu, pametnu unuku, Loretu, rodila se deset petoga, baš na blagdan naše primoštenske zaštitnice, Gospe od Loreta... "
Dobro je reka Petreković – Primoštenci su u jedan posto privilegiranih. A i ja, kad sam u njihovu društvu!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....