Dragan Skočić, lovac iz LD Skradin odstrijelio je zlatnog srnjaka a to u lovačkom žargonu znači da je taj bio pravi baja. S lijepo razgranatim, jakim rogovima.
Nije svoj trofej Skočić stekao u kontinentalnom lovištu Gorskoga kotara, Hrvatskog Zagorja ili Slavonije, nego gotovo pred kućom u Sonkoviću, nedaleko Skradina i to je prvo srneće "zlato" u tom lovištu!
Povezano sa srnom koja se ovih dana teško ozlijedila na žičanoj ogradi hotelskoga kompleksa AM Adria, a koju sada liječe veterinari u stanici "More" valja napomenuti da nije pobjegla iz zarobljeništva, nego je do obale u Zablaću dolutala iz prirode.
Dakle, Šibenik je okružen srnama, do jučer isključivo kontinentalnom divljači koja nezadrživo nadire u ovaj dio Dalmacije. Već godinama one šire svoje područje; najprije oko Skradina i sjevernijih Kistanja, s time da je LD Skradin prvo zajedničko lovište koje je srneću divljač prije deset godina uvelo u lovno gospodarsku osnovu što podrazumijeva gospodarenje s fondom i redoviti odstrjel.
Od ove godine srne su redovita lovna divljač i u LD "Krka" na Lozovcu, u Vodicama također, a lovci iz Šibenika još uvijek jedino prate zamjetnu brojnost te divljači na svome području i neće je loviti sve do 2027. godine.
-Srne su bogatstvo za prirodu, a i za nas lovce! - kaže Dragan kojega smo posjetili na očevini u Sonkoviću. Pripremajući trofeje za snimanje, priča nam kako je okolina proglašavala ludima one koji su u njegovu kraju prvi ugledali srne. Tako je veli, po pričama starijih, bilo i s divljim svinjama 70-tih godina, a danas su velikom broju lovaca glavna lovna divljač.
-Rekao bih čak, da upravo zato još uvijek imamo pristojan broj zečeva u lovištu, a naročito mi je drago što se možemo pohvaliti lijepom količinom jarebica kamenjarki. Te su ptice pravi ukras ovoga našega krša, a ovdašnje lovce baš ne interesiraju. Slično je i sa srnama. Za uspješan lov te divljači treba puno vremena, a ljudi su uglavnom previše zaposleni, napominje Dragan Skočić listajući trofejni list svoga zlatnog srnjaka. Dokument koji sastavlja posebno povjerenstvo za trofeje ispunjen je mjerama rogova, pa se ističe da je riječ o pravilnom šestercu – što hoće reći da na svakom rogu nosi po tri paroška, i uz još neke opaske – krajnji zbir je 132,65 bodova.
Ni oni prvi "luđaci" koji su uzbuđeno pričali ostalima da su vidjeli srnu vjerojatno nisu slutili da će se tu naseliti takvi ljepotani srnećega svijeta.
Kada se bolje pogleda, nije čudo da je upravo Dragana (48), strastvenog ljubitelja prirode – ptica naročito - dopao prvi službeni, zlatni skradinski srnjak. Pratio ga je pune dvije godine, promatrajući kako se razvija. Pomislio je čak da je nestao, a onda mu se opet jednom ukazao nakon duže stanke. Nije ga tada odstrijelio, nego u drugome navratu, u srpnju 2022. - ispričao je dodajući da za tako nešto naprosto treba što češće biti u lovištu..
A Dragan to može, budući je zadnjih godina, zbog zdravstvenih smetnja odlučio živjeti prema porukama vlastite (lovačke) duše, pa je iz Šibenika preselio u Sonković, odakle mu je otac. Napustio je građevinu, gdje je godinama radio i bavi se maslinama, a što mu je najvažnije, okružen je lovištem i svakodnevno, već zorom, patrolira, promatra, istražuje, čita tragove i lovi, već prema sezoni i lovačkome kalendaru. Napasa dušu prirodom kao pravi traper.
-Najviše držim do lovačke robe. To treba biti solidno, za to ne žalim potrošiti, kao ni za dobre pase! Na to je u naručje podigao svoju setericu Bebu, pravu mazu, lovačku partnericu i prijateljicu. Osim seterice, ima još dva psa: staru, 15 - godišnju damu bretonku i kuju posavskog goniča, dobru zečarku.
Kod Drage zlato nije sve što sija, naprotiv. Rado pokazuje i druge trofeje srnjaka, za tu divljač i dobro lovište još važnije za odstrjel od nekog gizdavca s rogovima.
Podučava me, pokazujući rogovlje, kakav je to srnjak "dugmaš", a što je vilaš ili šiljkan, te objašnjava zašto je u pravilu bolje tzv. sanitarnim odstrjelom ukloniti iz lovišata takve primjerke neobičnih rogova, a zdravog, "zlatnog" pustiti neka ide i što dulje oplođuje svoj harem srna šireći dobru krv na potomstvo.
-Kod srnjaka je ogledalo zdravlja među nogama, e! Muški hormon čini ove zlatne rogove lijepim, a životinju zdravom i dominantnom. Kada se to kod njih poremeti, onda dobijete "dugmaša", koji nosi defektne roščiće, kao dugmad ili puca i slabe je genetike. Pusti li se u priplod, prenosi mane na potomstvo, poput vilaša ili šiljkana. Taj u borbama za srne ubija druge, možda perspektivne srnjake s tim ravnim rogovima bez parožaka, kao da su bodeži. Postoji još jedan deformitet, kao odraz teške ozljede muda, a to je rog u obliku šubare. -"Šubaraša" još uvijek nisam zatekao na ovim terenima. Taj rog, koji nikad ne okošta preraste srnjaku glavu do te mjere da životinji prekrije oči pa se muči jer više ne vidi.
U svakom slučaju, za odstrjel zdravih, lijepih mužjaka uvijek ima vremena. Treba ih pustiti da šire dobru krv što je duže moguće. - objašnjava način savjesnih lovaca Dragan Skočić
Vrijeme parenja srna ili baukanje započinje s proljećem, a lovna sezona, prema lovačkom kalendaru traje od 1. svibnja do kraja rujna. Love se jedino mužjaci, u LD Skradin isključivo s čeke.
Nakon te iscrpne poduke, na pitanje što misli, zašto srne zuzimaju prostor gdje ih nikada nije bilo, Drago se okrenuo oko sebe i kazao da mu je sasvim jasno zašto su se srne tu udomaćile. Puno im je bolje nego u Lici: pitomi, brežuljkasti krajolik oko Krke ispresijecan je plodnim poljima, gajevima i kršom, zime su sve blaže i bez snijega, a divljač ima obilje šumskog brsta, divlje paše i vode.
-Nema kod nas ni vukova, osim u prolazu. Drže se sjevernije, oko Kistanja, a na našim lovačkim kamerama zabilježili smo i medu prije nekoliko godina. Dan dva poslije taj isti viđen je u Bilicama, ali za njega je ovo previše južno. – kaže Skočić.
Ali, srne, to je gotova stvar:
- Mislim da su dobro pustile korijenje, i neka ih. Doživljaj je promatrati ih, zateći u prirodi i po svoj prilici ovdje nastaje nekakva "dalmatinska srna", kao poseban oblik uvjetovan staništem unutar iste vrste.
Lovci "od pera"
Dragan Skočič na prvom mjestu je lovac od pera. To znači da je poklonik lovačke klasike, gospodskog lova na ptice s psom ptićarom.
I to ne bilo koje ptice, nego šljuke bene, kraljice šume. Kada u zimu dolete u nas iz ledom okovane Skandinavije i Sibira, tada je za Dragana svečanost lova.
Najteže je kaže, kada šljuku treba tražiti, jer je nema u tolikom broju: njegov osobni rekord u prevaljenom putu kamenjarom i šikarama u potrazi za šljukama je 50 kilometara za dva dana!
Trenirao je tada nekoliko mjeseci setera Mate Sučića, poznatog chefa a on zadnje vrijeme ne nalazi slobodnih trenutaka za lov, niti za vježbu svoga ptičara. Trud i silni prijeđeni kilometri isplatitili su se, jer je Dragan Sučiću vratio psa razbuđenih instinkta, solidnog u potrazi za kraljicom šume.
Za šljukom Talijani putuju stotine i tisuće kilpometara da bi je lovili. a njemu je pred kućom. Posebno mu je drago što je za taj lov u kojem je dugo bio osamljenik, pridobio vrsne kompanjone i strijelce. Lovnika Dražena Kartela, Ivu Lovrića i Krešu Bubala, tajnika LD "Skradin". Bubalo do te mjere poštuje šljuku je sliku ptice zajedno s latinskim nazivom stavio na vinsku etiketu svoje kupaže merlota i shiraza. Vino poklanja gostima svojih apartmana i prijateljima, a i na dno bazena u krugu kuće za turističko iznajmljivanje dao je ispisati "Bena". Neka se odmah zna da je vlasnik kuće lovac i koja mu je divljać najmilija!
Bubalo je također inicijator humanitarne akcije skradinskih lovaca koji u dane Božića već šestu godinu doniraju veprovinu šibenskom Centru za odgoj djece i omladine na Šubićevcu.
Neka i onima kojima inače treba posebna pažnja blagdanski dani proteku s divljači kao delikatesom na svečanoj trpezi - njihov je moto.
Zahvalna Kok
Nisu jedino psi Draganovi kućni ljubimci. Odnedavno ima i lijepu, crvenkastu koku nazvanu Kok.
E to je kokoš s pričom, veli Dragan. Donio mi ju je susjed prije par mjeseci, bila je gotovo bez ijednog pera, sva pokisla, stisnuta... Nikakva, jednom rječju. Kaže mi on, eto ti je, stavi je u kavez kao mamac za lisicu ili čaglja, ionako joj nema života. Inaće prakticiram tako ići na te grabežljivce, po noći. Kokoš nije ugrožena, zaštićena je u kavezu i zakokodače kada lija dođe.
Smilovao sam se koliko je bila jadna ta kokoš i odlučio sam ne uzeti je za mamac. Već drugo jutro snijela je jaje i tako svaki dan po jedno, sve do prije neki dan. Vjerujem da mi se tako zahvalila U međuvremenu se oporavila, opernatila i zaoblila. Postala je normalna kokoš, zove se Kok i sada me prati kao pas...