Uska povezanost crkvene i pučke tradicije u svim konfesionalnim zajednicama je toliko jaka i očita da je nemoguće govoriti o pučkoj tradiciji i običajima nekoga mjesta, a da se to ne poveže s crkvenim događanjima tijekom godine. Tako je bilo i u Murteru, a pogotovo su običaji kroz korizmeno i uskrsno vrijeme toliko živo isprepleteni s onim što se kroz te dane zbivalo u crkvi da ih je jednostavno nemoguće razlučiti - veli naš sugovornik Ivo Juraga Nadov, profesor hrvatskoga jezika i književnosti, 82-godišnjak koji je velik dio života posvetio istraživanju i zapisivanju narodnih običaja.
Kvas od bire
- Uskrs je - za razliku od Božića koji se slavi intimno, u obitelji, na koji se nikad nije igralo kolo na Pijaci, a odjeća na ženama je bila u prigušenim, tamnim bojama - veseo, razdragan, bučan. Ženska je čeljad odijevala bluze sjajnih boja, svijetle traverse, a na glavi su u pravilu imale žutan, žuti rubac s cvjetovima. Kolo je na Pijaci (starom murterskom trgu) bilo izrazito veselo, a i gostionice su odjekivale snažnijom pjesmom i veseljem.
"Uskršnja jutrenja“ održavala se u šest sati ujutro na Uskrs, zatim je slijedila misa i blagoslov jela, običaj koji je ostao do danas nepromijenjen. Promijenio se sadržaj košarice i jedan zanimljivi detalj.
- Najstarija divojka iz svake kuće nosila bi na glavi veliku bilu kohu u koj' je bila bublija, nikoliko jaj' i malo soli, a Kurnatari su nosili i malo sira. Stražari Božjega greba nosili su i bocun vina – ispričala je svojedobno Juragi pokojna Luce Marušina, a otkrila mu je i kako se mijesila bublija, kako se u Murteru naziva uskrsna pogača. Nije to bila mirisna slastica kakvu danas znamo. Ne, bio je to običan pšenični hljeb, ali umiješen s "kvasom od bire“, što će reći kupnenim kvasom, što je već samo po sebi bila osobitost - kaže Juraga.
- U ono se vrijeme kvas nije kupovao, nego je svaka žena ostavljala malo tijesta kako bi imala podlogu za iduće tijesto, a kruh se mijesio svaka dva-tri dana. Znalo se ostati i bez te podloge. Tada su žene posuđivale jedna od druge, a dijalog je u pravilu tekao ovako: "Kuma, imaš li mi zajati malo kvasa, vratit ću ti sutra oli prikosutra" - pojasnio je Juraga osobitost "kvasa od bire“, a od Luce je saznao da bi "teta umisila hlib od tri-četiri kila, od šeničnoga brašna s kvasun od bire. Kad bi ga stavila na dasku, unda bi ga pirunun nabockala i načinila tako križ na njemu. U čikaru bi zamutila jedno jaje pa bi ga sotin polila i lipo rukun razmazala. Ni se u bubliju stavljalo nikakova sladora, cukra oli što drugo. Za svaki se obrok pojilo samo malo blagoslovjene bublije jerbo je ona morala terati i za Uskrs i za Uskršnji ponedijak“.
Uskršnja marenda
Marenda na Uskrs bio je izuzetno svečani obiteljski obrok, poseban to više što zajednički obiteljski doručak nije bio običaj njegovan u Murteru, kaže naš sugovornik i nastavlja s kakvom se nestrpljivošću i pobožnošću čekala blagoslovljena hrana u nedjelju na Uskrs.
- Sjelo bi se za stol, i to djeca za mali, a odrasli za veliki. Izrezalo bi se malo kruha i malo bublije, za svakoga po heticu. Na veliki bi se pijat stavio sir i jaja i malo blagoslovljene soli. Pila se bevanda, bolje reći vino raslavljeno vodun. Znalo je u kući biti i pršuta i pancete, ali to se nikad nije jelo za uskršnju marendu!
Do sredine 30-ih godina prošloga stoljeća za Uskrs se pekla samo bublija, a tada su se počele peći i karutule.
- To su bile male u krug savijene pogačice s umetnutim jajem na vrhu. Kako su u sredini imale otvor, djeca bi, jer to je prvenstveno bilo namijenjeno njima, svoju karutulu nosila nataknutu na ruku. Kasnije se počela peći i drukčija vrst karutule, one u obliku pletenice, ali također s umetnutim jajem. Bio je običaj da i mlada nevjesta dobije svoju karutulu, a ona je onda imala obvezu da na Mali Uskrs, prve nedjelje poslije Uskrsa, umijesi svekrvi karutulu. U Murteru se kolači nisu pekli. Pršunate, u novije vrijeme i hroštule, bile su jedine slastice, a ni jaja se prije nisu bojala. Počela su se bojati tek krajem 30-ih godina, i to prirodnim bojama, najčešće kuhana s crvenom kapulom.
Uskrsu je prethodilo 40 dana korizme, a korizma je počinjala dan nakon pokladnog ludovanja, na Čistu srijedu. Budući da se meni na Pokladni utorak sastojao od maništre i fažola na slanini, a sutradan počinje pokora i post i nemrs, do ponoći u utorak moralo se pojesti sve ostatke spize.
Blagoslov "palmi"
- Jedan put je jedna družina išla tečući doma pojisti ostatke pašta fažola. Počeli oni isti, a otkucava ponoć. Ostale im žlice u zraku, a jedan se dosjetio – ajmo, brzo, brzo, Bigunac uvik navije sat pet minuti pri. Pojimo brzo! I tako su oni pojeli sve ostatke u pet minuta – prisjetio se Juraga jedne komične situacije, koja istodobno odaje i predanost Murterina crkvenom nauku.
Svih pet nedjelja kroz korizmu narod je krstio posebnim nazivima. Prva je bila Čista, druga Pačista, treća Bezimena, četvrta Gluha (Glušnica), a peta Cvitnica. Juraga se prisjeća:
- Proslava Cvitnice, kojom se slavi Kristov tijumfalni ulazak u Jeruzalem, počinjala je već u jutarnjim satima kod kuće. Sjećam se kako bi mati stavila navečer u kain latice cvijeta viole u vodu. U tome smo se ujutro umivali. U crkvi su se blagoslivljale maslinove grane i "palme“, koje, naravno, nisu bile prave palme nego od maslinova lišća, i to od posebne sorte masline - duške, za tu priliku ispleten ukras. Palme su završavale malom kiticom od maslinova lišća u koje je bilo upleteno malo cvjetića, obično viole ili ljubičice.
Župnik je uvijek nosio najveću palmu u procesiji. Kroz Veliki tjedan Muka se pjevala četiri puta, u nedjelju, ponedjeljak, srijedu i petak, ali ona pjevana na Cvitnicu bila je najsvečanija i dugo bi se poslije mise komentiralo kako je i koliko uspjelo otpjevana. Sjećam se, imao sam 16-ak godina kad sam 1953. godine pjevao muku solo. Pokojni Andrija Orlićev me poslije mise zagrlio i poljubio. Rekao je, "sinko, niko vako nikad ni piva!".
Kristovo bičevanje
Od Velike sride nadalje, nastavlja Nadov, pivači su imali probe prije mise, kod Jandra, Dume Bakotina… Jedan put su pitali ženu jednoga od pjevača: Cvita, de je Mikula? Ajme, sestro, vazeja je sobun po' dvizca (bravče staro dvije godine, op.a.) i konatu vina. I sa' ga ne vidin dok ne uskrsne! Na Veliku sridu pjevao se Gospin plač, i to stara verzija, iz starog bogoslužbenika tiskanog u Zadru 1833. Žene nikad nisu pjevale, ženske je ulomke pjevao jedan od kantadura.
Posebno je neobično bilo ono što se zbivalo nakon otpjevanog Gospina plača. Tada bi u potpunom mraku crkve nastao "baraban“, sveopća lupnjava štapićima - baturikama po klupama koja je proizvodila zaglušujuću buku, a trajala bi nekoliko minuta. Na taj se način puk sjećao Kristova bičevanja. Stariji kažu da se u Velikom tjednu baraban održavao dva puta, u srijedu mali baraban, u četvrtak veliki baraban. Taj je običaj ukinuo don Rafael Benamati, koji je u Murteru službovao od 1935. do 1940.
Najsvečanije i najduže bilo je na Veliki četvrtak kad se prije podne na misi slavila Posljednja Isusova večera s učenicima, a za puk je osobito zanimljivo bilo pranje nogu. U starije vrijeme župnik je obično prao noge izabranim dječacima, a u novije vrijeme noge se peru odraslima. Nakon mise obavljao se obred Isusova ukopa. Tada bi se otkrili, "razvalili“ svi oltari u crkvi i zastrli crkveni prozori, a ostale slike i kipovi bili su pokriveni još od Gluhe nedjelje.
Komunisti i procesija
Monstranca se polagala u svečano okićeni prostor - Božji greb - obično pred oltarom sv. Ante koji se nalazio postrance, u sredini slijeva prema glavnom oltaru. Ulogu čuvanja Božjega greba zauzeli bi stražari koji su naizmjence u parovima čuvali grob, a po posebnom protokolu razvodio ih je njihov vođa. Neko su vrijeme stražari bili odjeveni u mornaričku vojnu uniformu, a nakon Drugog svjetskog rata bili su odjeveni u partizansku uniformu koja uključuje titovku na glavi, kratku englesku bluzu i plave hlače.
Stražari, u pravilu, za oružje imaju koplje, a postoji i svjedočenje da su neko vrijeme imali i puške. Navodno je i njih ukinuo spomenuti svećenik Benamati – saznajemo zanimljive pojedinosti od Jurage Nadova, koji priznaje da se kao dijete najviše radovao Gloriji na Veliku subotu. Tada su, naime, padali stražari, nakon čina uskrsnuća, i bježali kroz sva četvora vrata na crkvi. Juraga kaže da su djeca redovito na Veliku subotu bježala iz škole u crkvu u deset sati ujutro, samo vidjeti Gloriju i nazad. Čin uskrsnuća u subotu ujutro trajao je do 60-ih godina prošlog stoljeća, a tada se prebacio u večernje sate.
Treba napomenuti da se Božji greb u Murteru čuva od davnina, a čuvao se i u vrijeme kada je najstrože zabranjeno bilo biti čuvarom Božjega groba, neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Tada su se mještani samoinicijativno organizirali bez upletanja župnika, koji ionako za to ne bi uspio ishoditi dozvolu mjesnih vlasti. Čak je i za procesiju na Veliki petak trebala posebna dozvola mjesnih komunističkih vladara jer je i ona bila zabranjena. Prije rata je procesija na Veliki petak išla oko cijelog sela, a poslije se svela na dionicu "oko popove kuće“, kojom i danas ide.
Pogrda, ženska suknja i bublija
Ženski svijet je u crkvi uvijek bio diskriminiran u odnosu na muškarce. U svim ophodima, bilo procesijama ili sprovodima, išle su iza muškaraca, kod pričesti, blagoslova, lužanja… u crkvi najprije su prilazili muškarci pa tek onda žene. Tako su žene sjedile uglavnom na podu jer nije bilo dovoljno klupa i bile su tako gusto natiskane jedna na drugu da se kaštaldo jedva probijao kroz njih dok je ubirao namozinu. Jednom se tako, priča nam Nadov, dogodio neobičan slučaj. Kaštaldo je kupio namozinu u kesicu ovješenu na kraju štapa, a garderoba mu se sastojala od suknenih gač' sa šlicom sprijeda, ali bez ikakva zatvarača. Naravno da mudante nije imao. Kako se morao naginjati preko ženskog svijeta da dosegne i one dalje, ispala mu je "potriba“ iz gač' a jedna mu je "pobožnica“ ultimativno zatražila: "Makni tu pogrdu da'je od mene!“
Krste Vodopija iliti Patujak Dopinov vraćao se na Veliki četvrtak iz gostionice doma i bio je malo "pod gasom“. Kad je došao do crkve, ugledao svjetla i čuo pjevanje, u trenu se predomislio i odlučio otići u crkvu pokloniti se Božjemu grebu. Nakon što se jedva probio kroz ženski svijet do oltara sv. Ante, pobožno je kleknuo i glavu spustio do poda, a kad se uspravio, ostao je zatečen u potpunom mraku. Ništa nije vidio, ali je čuo pjevanje i okolni žamor. Zdvojno je zavapio: "Ajme meni, majko moja, oli san oslipija, oli san umra.“ On je, jadan, dok se uspravljao, glavu podvukao pod suknju žene koja je bila ispred njega.
A prisjeća se Juraga i jedne zanimljivosti vezane za bubliju: Jere Bulin je bija stolar, a Marija Matrkač mu je bila žena. Umisila je punu dasku od pranja bublij i karutul. U Jerinoj radionici su bila dva stola, jedan za posao, a drugi za odlaganje alata. E, upravo je na taj drugi stol Marija stavila bublije da se hlade. Jere je planja' i kako bi planja', šćipnuja bi malo bublije. Poija je on tako 2-3 bublije i promutilo ga. Cilu noć je prosidija na zahodu. Ujutro na Uskrs svi iđu na marendu. - Jere, ajmo… A što ima? A… ima bublije! Jebentineboga, ko mi spomene bubliju, probiću ga nogun.
