Meštrovićev sveti Ante nakon 25 godina opet među Drnišanima: Neka njega sada s nami!

Kad god se čovjek približava Drnišu, prvo što uoči na obrisima horizonta jest kampanel svetoga Ante. Tu, na visini, natkriljuje Grad i sav okoliš i neštedimice udjeljuje svoj blagoslov vrijednim stanovnicima drniškog kraja. Ovi ljudi su oduvijek bili bogobojazni, štovali su i svetoga Roka, patrona Grada, i svetoga Antu, suzaštitnika. Sama crkva svetog Ante svjedok je brojnih povijesnih mijena što su se nadvijale nad drniškim krajem. Bio je tu i Halil Hodža sa svojom džamijom, bili su tu i Mlečani koji su crkvu dali u vlasništvo visovačkim franjevcima i Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja. A bili su tu i četnici koji su 1992. godine divljački minirali i crkvu i kip svetog Ante.

Od čitavoga kipa ostala je sačuvana samo ruka koja se čuva u župnoj kući, a bit će skoro prenesena u Gradski muzej Drniš. Upravo je ta sačuvana ruka bila ruka spasenja i nade za sve ljude Drniša prognane iz svojih domova tijekom Domovinskog rata.
Brončani odljev koji su minirali bio je postavljen 1987. - 1988. godine. Povijest samoga kipa izuzetno je zanimljiva. Originalno djelo izvedeno je 1932. godine na molbu dr. Eduarda Žilića, župnika crkve svetoga Antuna u Beogradu, za istoimenu crkvu koja je rađena prema projektu Jože Plečnika. Brončani odljev lijevan je u ljevaonici umjetnina u Zagrebu 1955. godine, a u oltarnom prostoru crkve u Beogradu postavljen je 1956. godine. Osim tog kipa u Beogradu brončani odljev postoji i u Bugojnu, a postavljen je iznad glavnih ulaznih vrata župne crkve svetoga Ante. Gipsani model vlasništvo je Atelijera Meštrović, a nalazi se u Gliptoteci u Zagrebu.



Samo postavljanje kipa koštalo je dvjesta tisuća kuna, a riječ je ponajprije o inicijativi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i fra Ivana Maletića, franjevca i sina prominskog kraja koju su zdušno podržali i financijski pripomogli Grad Drniš, Grad Zagreb i Javna ustanova Nacionalni park "Krka". Novi kip je odljev u bronci lijevan u Ljevaonici "Ujević" u Zagrebu.
Kip svetog Ante samo je jedan u nizu radova Ivana Meštrovića u Drnišu. Tako su postavljeni i reljefi Orači i Grb Grada Drniša – Sveti Roko, fontana Vrelo života u Gradskom parku, skulptura Majka s djetetom ispred Doma zdravlja Drniš, te Gospa Petropoljka na glavnom oltaru Župne crkve Gospe od Ružarija. Prava galerija na otvorenom vrhunskog majstora kakvom se ne mogu pohvaliti i puno veće sredine.

Sveti Ante oduvijek se slavio u drniškom kraju. Možda je to prije Domovinskog rata djelovalo puno samozatajnije, ali ništa nije moglo u srcima ljudi zgasnuti vjeru i nadu u bolji život, u slobodnu Domovinu, u ljepši Grad. Uvijek su Drnišani doživljavali Lijepu našu kao prekrasan mozaik i trudili su se da u tom mozaiku jedan od najljepših kamenčića bude upravo Drniš. Kako i mnogi vjernici koji su nazočili misnom slavlju kažu, parafrazirajući blaženoga Alojzija Stepinca, u ljubavi prema Bogu i Domovini ni od koga se ne daju natkriliti.



Tako je bilo i na sam blagdan svetoga Ante. Svetu koncelebriranu misu predvodio je gvardijan samostana Visovac, fra Božo Duvnjak, uz sudjelovanje još desetorice svećenika, a u svečanoj procesiji kip svetoga Ante s Isusom djetetom u naručju nosili su pripadnici MUP-a Drniš.
Valja svakako napomenuti da su svečanostima nazočili i župan šibensko-kninski Goran Pauk, dožupanica Darija Puljić, Ivica Lovrić, izaslanik zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, drniški gradonačelnik mr. Josip Begonja, predsjednik Gradskog vijeća Drniša Ante Pleadin i ravnatelj Javne ustanove Nacionalni park Krka Krešimir Šakić.

Bilo je predivno vidjeti dječicu i bake u narodnim nošnjama, radost starijih koji su prošli i neke vlastite Golgote, kako s radošću sudjeluju u misnom slavlju, uvijek imajući na umu da ona sačuvana ruka kipa svetog Ante nije tek komadić uništene skulpture, već čvrsto jamstvo da Bog nije napustio svoje vjerne kad je bilo najteže, da je sveti Ante uvijek uz njih.



Bilo je zanimljivo čuti da se sveti Ante Padovanski rodio u Lisabonu, u Portugalu, u plemićkoj obitelji, 1195. godine. Na krštenju je dobio ime Fernando de Azevedo, a s dvadeset pet godina, kada je postao franjevac, odabrao je ime Antun.
Papa Leon XII. nazvao ga je Svecem cijeloga svijeta zato jer se po cijelom svijetu mogu naći njegove slike. Antun je imao jasan i snažan glas, upečatljivo držanje tijela, golemo pamćenje i veliko znanje, dar prorokovanja i poseban dar činjenja čuda.

Bio je svjedok pojave Djeteta Isusa kojeg je držao u rukama, a Crkva ga upravo tako prikazuje na slikama i kipovima. Papa Grgur IX. kanonizirao ga je za manje od godinu dana nakon njegove smrti u Pentecostesu 30. svibnja 1232. godine.
Usprkos nedaćama, usprkos bezumlju okupatora, kip svetog Ante opet je postavljen gdje mu je mjesto. Ona ostavljena ruka prepuna je simbolike, vrlo je znakovita. Ona je snažan znamen da je Gospodin čvrsto svom vjernom narodu pružio ruku i da sveti Ante nikad neće napustiti svoj puk.
Kako sa suzom reče jedna starija gospođa: Neka njega sada s nami! Sad mogu sritna i umrit!