Da se pita Marina Franjića, diplomiranog veterinara iz Gradaca u općini Ružić i vlasnika jedne od najuzornijih farmi u Šibensko-kninskoj županiji, slikovita polja u Dalmatinskoj zagori ne bi bila neobrađena, niti bi se urušavali krovovi starih seoskih štala napuštenih prije više desetljeća.
Sve bi vrvjelo životom, kao što vrvi na njegovoj farmi na pola puta između Donjeg i Gornjeg Gradaca gdje su nas dočekala orkestrirana meketanja, mukanja, revanja, kokodakanja i mijaukanja domaće živadi. Začudo, izostao je lavež pasa iako se rijetko koji farmer uzduž i poprijeko svilajskoga lanca, pa i puno dalje, može pohvaliti uzgajivačnicom border collija, graničarskih škotskih ovčara poznatih po iznimnoj inteligenciji i sposobnostima ponajboljih čuvara stada među psećom vrstom.
Deset pasa
A Marin može. Itekako. Nekoliko crno-bijelih pasjih ljepotana rastrčalo se po imanju ne hajući previše za pridošlice, dok se dvoje srednjoazijaca, rasna ovčarka i njezin ogromni 7-mjesečni potomak zavalilo u hladnovini visoke montažne farme netremice nas prateći pogledom ispod poluspuštenih kapaka. S još dvoje tornjaka i jednim štenetom, razigranom maznom mješankom koju je netko na izdisaju ostavio u blizini, a novi je vlasnik vratio u život, sveukupno je deset pasa na Franjićevu imanju. Nijedan da bi glasa pustio, kamoli zalajao...
- Tako je to kod nas. Mogu skupa i krave i magarci i koze i psi i mačke i kokoši. Nisu oni ko ljudi. Bolji su. Niko nikog ne terorizira. Svak svakoga poštuje. Kad neko novi dođe na svijet svi ga samo ponjuše, pozdrave i upoznaju. Znaju da je dio ekipe i niko nikog više ne dira - vedro je naš domaćin objasnio idilični životinjski suživot, požurivši nam, za početak pokazati koze. U blizini su, reče. Tek ih je pustio pa su nemirne...
Dok smo puteljkom hodali do zaravni ponad visokog montažnog objekta saznasmo od Marina da je u imanje unatrag 11 godina, od kad se posvetio farmerskom životu, uz onaj redovni, veterinarski, za kojega se školovao, uložio više od pola milijuna kuna. Jedno je vrijeme bio i u kreditu, ali se, reče, izvukao relativno brzo.
Sedamdeset koza
Kako to obično biva, sve je, prisjetio se, počelo sasvim slučajno:
- Dok sam studirao u Zagrebu, intenzivno sam se tri-četiri godine bavio jahanjem konja i već sam počeo skakati prepone, ali sam od toga bio prisiljen odustati zbog povratka kući. Nakon samo dva dana dobio sam posao u Drnišu i nisam dočekao niti prvu plaću kad sam kupio konja. Bila je to moja prva investicija. Promjena okruženja konju je, međutim, bila šokantna. Kako je stigao sa ergele od 30 konja, usamljenost ga je strašno deprimirala, pa sam savjet potražio od kolegice, iskusne veterinarke za konje. Kupi jednu kozu, rekla mi je. To su životinjske vrste koje se savršeno slažu i mogu skupa živit u istom boksu. Jedno će drugo paziti i tolerirati. Eto, tako je prva kupljena koza zapravo bila namijenjena terapijskom prijateljevanju s mojim konjem. Nakon tri-četiri godine, od te jedne koze malo pomalo nastalo je stado od njih 70 muznih. Majka mi je baš u to vrime ostala bez posla, a s obzirom da je bila u dobi kada joj je za mirovinu bilo prerano, a za neki teži posao prekasno, počeli smo se baviti kozama. Imali smo najprije one burske, isključivo tovnu pasminu, a kasnije smo eksperimentirali i s drugima. Tako je to u počecima - tražiš se u svemu tome. Na kraju smo shvatili da su nam najbolje naše bijele sanske. Počeli smo radit mužnju i proizvodit sireve jer sira toliko nema na tržištu i nikad nije bilo problema s prodajom - ispričao je naš sugovornik put od ideje do realizacije svojih kozarskih temelja.
Odmor od stresa
U taj tren ugledasmo i stado koza u obližnjoj ogradi. Rasporedilo se oko njih nekoliko pasa.
- Nanananananana....Nazad, nazad, nazad...Vrati ih Zoni, vrati ih, vrati ih....Dođi Miška, dođi... nananana... Klea, vrati ih... - vikao je Marin vabeći koze sebi i Nikšinom fotoaparatu. Rastrčali se psi u krug oko koza disciplinirajući one neposlušne i tjerajući stado prema nama...
Zaista, jedva da je prošla koja minuta kadli se 20-ak koza spustilo na par koraka od nas i kao po špagu postrojilo pred objektiv.
- Koze su inače radoznale, s njima je najlakše manipulirat, sve ih živo zanima. Nemaju mira i za razliku od ovaca baš imaju karakter. Kalkuliraju i razmišljaju - raznježio se Franjić gledajući koze i javljajući se imenom jednoj po jednoj.
Ipak, obitelj se odnedavno preorjentirala na krave. Lakše se baviti njima jer ih se po pola godine ne mora čuvati, zapravo negdje od 1. svibnja sve do Svih svetih, 1. studenoga.
- Ujutro odu na ispašu, uvečer dođu na mužnju i prenoće u štali. Koze se radi vukova ne mogu tako pustit. Njih se mora čuvati. Zato smo značajno smanjili stado da ih možemo držati u bližem krugu, da ne moraju daleko ić. Inače, dok ih je bilo 70-ak, znalo se dnevno pješačit uz njih i po 10-15 kilometara. Zanimljivo je to meni i danas. To mi dođe kao nekakav odušak i odmor od stresa i svih napetosti, samo što mi je, s druge strane, gubljenje vrimena, pogotovo kad znam da me čeka sve ostalo - zemlja, oranje, košnja, priprema sijena, žitarica... - nabrojio je Marin.
Masnoće i proteini
Bavila mu se kozama neko vrijeme i supruga Jelena, sve dok obitelj nije dobila prinovu, danas 15-mjesečnog Emanuela, pa se silom prilika, a i zbog praktičnosti, farma preorjentirala na krave, posebno englesku pasminu Jersey koju je Marin nabavio prvi u Dalmaciji, a i danas ih je u Hrvatskoj samo 200-tinjak.
U razgovoru se tako vratismo do farme koja je građena po svim standardima. Životinjama je u njoj prozračno i nikad zagušljivo, a opet dovoljno toplo u zimskim mjesecima. Čitavu jednu stranu unutrašnjosti objekta zauzeli su boksovi sa spomenutim jerseyicama, inače dvostruko manjima od domaćih krava.
- Karakteristika im je da je to fizičkim rastom malo govedo, a s obzirom na svoju tjelesnu masu, najproduktivnija pasmina na svijetu. One nemaju 300 kila žive vage, a proizvedu 30-35, čak do 40 litara mlijeka u danu i mlijeko im je od svih pasmina krava najkvalitetnije. Masnoće i proteina je do osam posto, što je trostruko više nego u standardnom mlijeku koje je na tržištu - zaneseno je referirao farmer.
Pomogli mu magarci
Marin bi definitivno mogao organizirati neku privatnu utrku magaradi jer teško da itko u županiji ima više od 37 dugouhih simbola težačke Dalmacije. Upravo su oni, doznadosmo od Franjića, bili ključni faktor u čišćenju novokupljene zemljišne parcele od 12,5 tisuća kvadrata. Skoro se ne može zamisliti da se na mjestu uredno izorane i žitom zasijane oranice kraj farme donedavno nalazila neprohodna šikara. Magarad ju je "potaracala" do kamena i vlasniku puno olakšala posao.
Na kraju iste parcele Marin kani sagraditi obiteljsku kuću da je bliže farmi, a planira i uređenje mini sirane i kušaonice sira, u perspektivi i obiteljskog gospodarstva u kojemu bi se bavio seoskim turizmom. Sa svoje strane pomogla bi mu, veli, i supruga, poliglotkinja koja govori sedam svjetskih jezika, a ima iskustvo i u vođenju turističke agencije. Franjići, naime, smatraju da turizam u Zagori može živjeti cijelu godinu i da blizina perspektivne seoske farme turističkim sadržajima nije smetnja, nego, dapače, dodatna vrijednost. S ljudima koji su počeli od nule i vlastitim snagama dogurali do svega što danas imaju, teško se ne složiti.
NAŠAO SE PRED ZIDOM
Nikako do novca iz europskih fondova!?
Do sada se, nažalost, nisam moga uklopit niti u jednu mjeru EU fondova jer su kriteriji bili postavljeni bez ikakve logike. Recimo, sa 33 godine sam bio nositelj poljoprivrednog gospodarstva duže od 17 mjeseci i to me je diskvalificiralo kao mladog poljoprivrednika. Zar to nije paradoks?!
Gospodarstvo je na meni bilo godinama i umjesto da mi je to bio plus, da se vrednovalo što se 10 godina bavim životinjama i što nisam nekakav instant koji se pojavilo na tržištu, meni je to bio minus. A Sinovi koji nikad u životu nisu bili u štali, nego su im očevi formalno pribacili gospodarstva na njih - dobivali su tako po 15 tisuća eura.
Za drugu mjeru u kojoj se davalo još više - 50 tisuća eura, morao bi se odreći svog profesionalnog posla, što nije dolazilo u obzir. Pa šta je koga briga radim li dva posla, jesam li u jednoj smjeni veterinar, a u drugoj farmer, ako sve funkcionira?!
NI DANAS NEMA VODE
Da mi država pomogne, napravio bih raj na zemlji
Mladoj osobi koja je voljna ostati na selu, tu živjeti s obitelji i baviti se stočarstvom i poljoprivredom, potrebno je malo više sluha na svim razinama - od lokalne do državne, pa i europske.
Infrastruktura je osnovna pretpostavka za bilo što. Napatio sam se s agregatom jer godinama nisam imao struje, a muzilice i svi drugi potrebni strojevi rade na struju. Ni danas nemam vodu! Svaka četiri dana traktorom dovozim cisternu vode stoki za piće. Odnemaže i pusta birokracija. Čemu fantaziranja oko polumontažnih objekata? Pa ne radimo nuklearne pogone nego farme!
Žalosti i petljanje i nepravda sa zakupom državne zemlje od kojega se pojedinci bogate. Za parcelu na kojoj pase moja stoka netko nepoznat godišnje u džep sprema po 150 tisuća kuna, a da na tu zemlju nikad nogom nije kročio. A znate li što bih ja napravio s tim novcima? Za pet godina bi ovo bio raj na zemlji!
