Trebao se dogoditi katastrofalni potres na Baniji, pa da ispliva istina o kriminalnim radnjama vezanima uz obnovu kuća stradalih u Domovinskom ratu. Svjedocima koji su upozoravali kako su izvođači državni novac stavljali sebi u džep, nitko vjerovao nije. A onda se dogodilo rušenje obnovljenog koje je trebalo, moralo izdržati takvo gibanje zemlje.
Nije to jedini primjer kriminala, Slobodna Dalmacija saznaje kako se i Kijevu, podinarskom selu nadomak Knina, žrtvi teške četničke agresije, dogodio isti scenarij.
- Dođite da vidite kako su nas u obnovi opljačkali, država je platila izvođačima, a oni su štedili na materijalu, željezu. Od naših četristo spaljenih i uništenih kuća ti su se smradovi obogatili za cijeli život. Od banijskog potresa smo u strahu jer ništa nije napravljeno po zanatu. Banovino, Petrinjo, Glino, Sisak niste sami, ne, i na nama se nakon rata ološ obogatio. Izdani smo kad nam je bilo najteže – pozvali su nas Kijevljani, dočim su čuli da kopamo istinu po njihovom kraju.
Domaćima je s prvim poratnim posjetom Kijevu bilo jasno kako se u obnovi njihovih kuća radio kriminal, pljačka, štedjelo se na materijalu, željezu, svemu. Vikali su, svađali se s radnicima, molili, nitko ih nije želio poslušati. Bivši poštar Branko Bajan Jale nam je ispričao kako su opljačkali Kijevo:
- Nema crnje kuće na svitu nego šta je moja, sramota, jad kako su to obnovili i ko je to odobrio. Ja to ne mogu shvatit, mozak to ne može razumit. Na zgarištu didovine naša sam neke radnike, to nije znalo ni di je, ni šta treba radit, skupilo ih je s ulice zbrda-zdola. Nisu imali ni karijole, lopate, bagera. Umisto željezne armature dole na jaslama metnilo je daske, ubacili dvi, tri žice, niti temelja ničega. To je zločin, štedilo se na cementu, trpali kamen gore u cerklaž, ti boga Isusa pita san ih imaš li žice, vilica. Poludija san bija, svađa se sa svima, uzalud. Iman veći straj od ovih ljudi s Banije, jer ako dođe potres, a ovo je trusni kraj, ja ti garantiram da će sve past dole. Evo koliko ja znam barem 60 posto kuća u Kijevu je isto tako rađeno. Zločinci, bogatilo se na nama, a ovo je sve trebalo srušit i po zanatu dignit kuću – kaže nam Jale.
Utekao je od djedovine dočim su mu roditelji umrli, preselio se u svoju novu kuću, onu koja mu ulijeva sigurnost. Posjetili smo staru, u poraću obnovljenu, izgleda skroz pristojno. Jale veli kako je to sistem izvana gladac, iznutra jadac. Razočaran je strašno, veli kako je Kijevo je nakon rata doživjelo najveći zločin.
- Ne bojim se to reći, tu sam rođen. Sve će ovo i za manjeg potresa od onog u Petrinji ić đavlu, bilo bi gore nego kod njih, mrtvih puno više. Uplašen sam, razočaran, bijesan, di su tad bili nadzori, ko je onom jadu od statičara dao diplomu kada je potpisa da je sve u redu. Zločinci. Niste napravili kako triba, a uzeli ste novce – veli Jale.
Nije bio jedini koji se tada svađao s izvođačima, malo je njih u Kijevu zadovoljnih obnovom, otvoreno nam kaže načelnica općine Lidija Slavić. Koristio se, veli loš materijal, obnovu su radili ljudi bez alata i zanata, greške su i dan danas vidljive. Pa ljudi, jeli moguće da u kući u Podinarju u kojem bure lede sve oko sebe, u obnavljana zdanja nisu ugrađivani dimnjaci? Kijevo je to doživjelo. Ali to je početak nereda, veli nam načelnica Slavić koja ovu funkciju obnaša od 2017.godine.
-Jutro nakon velike bure došla mi je jedna baka iz susjedstva, danas pokojna Boja Slavić, tražeći malo kreča i cimenta. Pitam je zašto, a ona meni da joj joj bura izbila prozor. Nisu ih zašarafili kao treba. Drugi susjed mi je pokazao čudo, najmanji prozor na svijetu, površine četiri kutije cigareta, 15 puta 25 centimetara, s nekom minijaturnom griljom. Na mojoj kući su me dočekala dva prozora u kuhinji, 30 puta 40 centimetara, a u kupatilu 60 puta metar. A tek krov na Domu kulture, tu su nam stavili tešku poroznu ciglu, neprimjerenu za ovaj kraj, rušila je konstrukciju. Pod teretom se otvorila građa, sve smo morali mijenjati. Cijelo Kijevo ima problem s krovištima. Pogledajte zgradu Općine, pukotine su po zidu, teracu smo obnavljali … - veli načelnica.
Vrijeme poraća ovdje je bilo vrijeme anarhije, kralo se gdje se god moglo. Mnogi su se ovdje obogatili, od ukradenog materijala sebi gradili vile, stanove. A Kijevljani nisu digli glas. I s tim žive. Živjeli su i sa starim crnim kabelima u Društvenom domu, onima iz tko zna kojeg vremena, koji je zbog stalnog problema sa strujom prilikom naknadne obnove pronađen ispod betona. Nitko nikada neće odgovarati ni za činjenicu da je u Domu kulture jedan zid zbog loše obnove iskočio. Statičar je utvrdio kako je u vilicama bio samo beton i nabacani fragmenti željeza. Kao i u Petrinji i ovdje se štedjelo na armaturi.
-Nikad krivca za ovu katastrofu od obnove pronaći nećemo i nikad neće biti kažnjen. Niko nikad neće biti gonjen zbog naših kuća koje su pune pukotina u zidovima. Na mojoj su četiri, prekrila sam ih fasadom, ali znam točno gdje se nalaze. 70 posto kuća trebalo je sravniti sa zemljom i opet sagradit. Ali nisu. Sasvim sam sigurna da ovaj problem imaju i kuće iz Dalmatinske zagore, Like, Slavonije. Nismo sami, to je čitav lanac - veli načelnica Slavić.
Obrazac kijevske sramote išli smo potražiti i po drugim područjima u kninskog kraju. Svaki svoj model obnove ima. U Potkonju, predgrađu Knina, pruga dijeli selo na dio u kojem žive domaći, fetivi. Drugi dio su naselili Hrvati iz Bosne, Hercegovine koji su došli u nekadašnje srpske kuće. Novopridošli su ih sami obnovili, lijepe su to građevine, kažu nam stamene, čvrste. Kod njih nema problema, kao u Kijevu. Jedan od novih stanovnika Potkonja se tu s obitelji doselio 99-e, nakon što su mu u Bosni spalili kuću, a njega prvi susjed Musliman ga pretukao, slomio mu četiri rebra, vilicu. Prošao je logor, tri puta su mu, kaže, vadili krv. Ovdje je našao dom.
-Dobro je. Sami smo digli zapaljenu kuću, sredili je. Osam nas je bosanskih obitelji, lijepo se družimo sa svima. Jednom mi pokucala na vrata žena, kaže, jednom je ovo bila moja kuća. Pustio je u kuću, napravio kavu, popričali,sjedili. Nije se više nikada svraćala. Svatko sada ima svoj život, ide se dalje – veli.
Ako itko misli da je narod ovdje opterećen nacionalnim pitanjima, vara se. U Golubiću je melting pot, ujedinjeni narodi, bratstvo jedinstvo. Ima Imoćana, Bugojčana, Triljana, Bosanaca, Srba, čak i jedan Sirijac. Kojih stotinjak metara od šumarka u kojem je zločinac kapetan Dragan vježbao svoje postrojbe, danas se nalazi Novo naselje. Naslonjeno na nekadašnje kuće u kojima domaći još uvijek žive. Zadovoljni su, susjed je susjedu, kažu, čovjek. Srpkinja Anđelka Domjanović veli kako joj je država lijepo obnovila kuću, zamjerka joj je samo što krov prokišnjava, vlaži sobu. Razvojačeni Ivica iz Bugojna je uzeo novce države namijenjene obnovi i sam napravio lijepu katnicu. Na žalost, nedostatak posla ga je naveo na odlazak u Njemačku. U golubićevom Novom naselju puno ih je otišlo tim putem, pa brojne kuće zjape prazne. Imoćanin Slobodan Vuksan, veli da su i oni svoju sami gradili.
-Tu je možda 100-ak kuća koje smo mi pridošli digli od državnih novaca. I sve je bilo OK, nadzor je dolazio, statičar. Mi zadovoljni. Ali što nam se desilo. Ovo dolje jezero, ova bara smrada i pokraj nje četiri kolektora u kojima se skupljaju otpadne vode iz naselja. Ljudi moji kako to smrdi, koja je to bolest. Svi bolujemo od infekcija. To nas muči, a ne ko je oklen doša. I od koga je koji. Svi ćemo od tog užasa i fekalija isto umrit. Ljudi su se počeli iseljavati. Vidite, lijepo naselje, a poluprazno – veli nam Vuksan.
Golubić je veliko selo, puno zaseoka smještenih u krugu. Po obroncima brda nailazimo na jednu domaću dušu. Milan Borović iz Borovića jedan je od 11 ljudi koji žive u ovom srpskom selu. Tu je bio i za vrijeme Oluje. Iskočio je kao pravi domaćin, brzinski nam ispričao sve o mjestu, pokaza nam svoj dom. Mala je to etažna kuća, za koju mu je država obnovila krov, stavila prozore. E da mu još pomogne s malo novaca pa da sredi fasadu, bio bi sretan, kaže, čovjek. Voli ovaj kraj, tu ima nešto koza, živi, vrijeme ide. Ide, lagano odumire, nema tu puno mladosti. Sve će ovo, veli, nestati za pet godina, opustjeti. Nikad se neke do kuća iz ovoga kraja više neće ni obnoviti.
-Što je izbjeglo, izbjeglo je i to više u ovaj kraj doći neće. A što će ovdje, nit posla, nit naroda. Kako živim? Živim. Moram, ide. Ne tužim se – veli nam Milan.
Uputio nas je u Strmicu, u malo miješano selo taman do granice s Bosnom, s tek nekoliko Hrvata i Srba koji tu žive kao svoji, susjedi, kumovi, prijatelji. Kako bijaše prije, tako i sada. Neki kao Dušan Širko bolje, ima nešto malo njemačke penzije, malo hrvatske. Drugi loše, s crkavicom s kojom, preživljavaju. Pokucali smo mu na vrata, samo nadošli, pali s neba. Udomaćio nas je kao svoga. Samac je, a čišće kuće vidjeli nismo. Uredno, ugodno, sve na svom mjestu, sve kao po špagi.
Veli da je takav, pedantan i da voli red. Pokazao nam je lice svog doma, a onda nas odveo u naličje. Grubo. Teško. Smješteno tri do četiri metra od te harmonije i bjelila. Pokazao nam je ostatak kuće, zagoretinu, crnu mračnu sobu, ostatak nekadašnjeg mu zapaljenog doma. Takav je nekada bio i ostatak. Država mu je kada se vratio dala 21 tisuću kuna. Kroz 15 godina on je polako sređivao svoj mali prostor.
-Kuća je bila spaljena, sve je izgledalo ovako kao u ovoj crnoj sobi, kao u ovom čemeru. Polako sam obnavljao ostalo, pomogao mi je i brat. Eto imam malo penzije. Prozore sam kupio na otpadu, uklopilo se, znam s rukama, pomažem i drugima u selu. Pomažemo se svi. Sredio sam tako spavaću sobu, kuhiju, wc, a ovo ostade. A što ću, ko će to srediti, treba tu puno novaca. Zato je ostatak kuće uredan, ja to volim tako. Srbin sam po nacionalnosti, žena mi je otišla u Novi Sad kod svojih, odvela dijete. Nije se više vratila. A ja sam došo jer volim ovaj kraj i ovo je moja zemlja. I neka se zove kako god hoće, tu sam rođen, tu mi je korijen, volim je i poštujem nju i njene zakone. A kome se ne sviđa, nek ide dalje. To vam je tako. Iako bi volio da je više svijeta za priču, ljudi je malo, za nekoliko godina ovdje neće biti nikoga. A mi koji smo tu, držimo se. Nekada se ovde puno lijepo živjelo - veli nam Milan.