Grkokatolički đakon Jan Jakubov sa suprugom se preselio u Kričke kod Drniša: Došli smo živjeti u raju! Pršut je odličan, a najbolji su ljudi

Da ga vidite negdje u gradu, nikad ne bi rekli da je svećenik. Jan Jakubov zapravo je, sa svojom njegovanom bradom i obrijanom glavom, slika i prilika modernog "hipstera", ili možda bajkera, kao što su mu otac i brat, koji su na motorima znali potegnuti do Dubrovnika ili do Sankt Peterburga, preko Litve, zajedno sa svojim prijateljima Poljacima.

No on je grkokatolički đakon, bogoslov, Slovak po narodnosti, koji se, zajedno sa svojom suprugom Suzanom, također Slovakinjom, skrasio odnedavno u Kričkama pokraj Drniša, u kojima se već desetak godina obnavlja grkokatolička crkva Pokrova Presvete Bogorodice, koja je bila središte vjerskog života "istočnih katolika" u ovom dijelu Dalmacije.

Ova crkva, u narodu znana i kao "Roga", zbog svojih dvaju zvonika, paljena je od četnika i u onom i u ovom ratu, a u ovom su je, devedesetih godina, čak, i minirali, čime su – zapalivši i grkokatoličku crkvu u nedalekim Baljcima – mislili i zatrti svaki trag postojanja male crkvene zajednice na ovom prostoru.

No uzalud, jer "unijati" – ili "injati" kako ih je narod u Dalmatinskoj zagori zvao – mala zajednica katolika "istočnog obreda" pokazala se kao žilava biljka, skoro kao i drača iz ovog kraja u kojem su se ukorijenili još od 1831. godine.

Tada su, kako je pisao moj kolega Damir Šarac – "tri pravoslavna paroha Dalmatinske eparhije 1831. godine – Petar Krička, župnik u Kričkama kod Drniša, Marko Busović Krička u Baljcima i Pahomije Krička u Vrlici – s vjernicima ušli u zajedništvo s Katoličkom crkvom i u sastav Križevačke eparhije. Godine 1836. križevački biskup Gabrijel Smičiklas je za te tri župe osnovao Dalmatinski vikarijat sa sjedištem u Kričkama. Uz financiranje Austro-Ugarske crkva u Kričkama je sagrađena 1832. i posvećena Pokrovu Presvete Bogorodice, crkva u Baljcima je iz iste godine i nosi titular Preobraženja Gospodnjeg, a crkva Presvete Trojice u Vrlici sagrađena je 1845. godine. Zadnji dalmatinski vikar bio je u narodu omiljeni o. Janko Heraković, koji je zbog prijetnji krajem 1942. morao napustiti Dalmaciju, no spasio je župne matice, što je presudno svjedočanstvo o povijesti dalmatinskih unijata".

Zar je onda čudno što i današnjeg đakona, koji bi se uskoro trebao zarediti za grkokatoličkog svećenika, Drnišani već sada, umjesto Jan, zovu – pop Janko!

A pop ili otac Janko, još je od početaka svog studiranja na teologiji u Slovačkoj, sanjao o Hrvatskoj i Dalmaciji. Zbog mora!

– Za nas, za Slovake, Dalmacija i Jadransko more, obala, ujedno je i – slovačko more. Mi ga takvim zovemo i takvim ga i doživljavamo! Za vrijeme Jugoslavije, cijela je Slovačka, zajedno s Češkom, koje su tada bile jedna država, dolazila na Jadran, koji je bio jedino more na koje su mogli doći na ljetovanje! Sve drugo bilo je iluzorno. I zato me je to more uvijek mamilo i vuklo, i dok sam studirao u Slovačkoj i u Njemačkoj godinu i pol, i kada mi se ukazala prilika da studiram u Hrvatskoj, nisam je propustio. Došao sam u Split, gdje sam nastavio studij teologije, treću godinu, tu sam bio jedno godinu dana.

Nekako nakon toga, moja Suzana i ja donijeli smo odluku da ćemo se vjenčati, tada smo još bili u Zagrebu, razgovarali smo s vladikom Milanom Stipićem, administratorom Križevačke eparhije: "Što ćemo s Dalmacijom?" "Pa ne znam, mogao bi ti ići tamo, mlad si. Bi li išao? Ja pitam Suzanu – bi li ona išla u Kričke? Prvo što je pitala – je li to grad ili selo? Ja govorim selo, a ona je odmah rekla: "E, onda može!" – smiju se oboje, i Jakubov i Jakubova, kako je Suzani sad nakon udaje prezime.

Jer oni su, veli nam Jan ili Janko, oboje sa sela i u Kričkama im je lijepo, a i odgovara im što Drniš, koji je nedaleko, nije veliki, nego je baš mali gradić, taman po njihovoj mjeri.

I zadovoljni, oduševljeni oni, zadovoljan i vladika, kada su su 1. studenoga 2019. godine doselili u Kričke, u župnu kuću, koja se obnavljala, isto kao i crkva, i danas je vrlo ugodno mjesto za život u dalmatinskom zaleđu.

A i sama crkva – koja je stradala, minirana u jednu noć, zajedno sa susjednom katoličkom crkvom – trebala bi biti obnovljena do desetog mjeseca ove godine. Do kada bi i Jan(ko) trebao završiti studij i biti zaređen, ili kako se to još, prema grčkom izvorniku, kaže – hirotonisan, odnosno "rukopoložen" za svećenika.

U međuvremenu, dok još nije zaređen, kako Janko ne može sam služiti liturgiju niti dijeliti sakramente, on i supruga odlaze nedjeljom na misu u Drniš, kod braće fratara u crkvu Gospe od Ružarija. S franjevačkom ekipom pozna se još iz Splita, pa su ih i ovi iz Drniša odlično prihvatili, obradovali su se jako čim su došli i počeli kod njih dolaziti na misu.

U Baljcima je 1939. godine bilo 110 grkokatoličkih vjernika, u Kričkama 134, a u Vrlici 15, dok je danas na području cijele Dalmacije oko šest stotina grkokatoličkih vjernika. Upravo se njima i nadaju u Kričkama, kada se nakon obnove grkokatoličke crkve i župe pokrene pastoral, obnovi vjerski život i bogoslužje.

A kako se mise služe bizantsko-slavenskim obredom, u njemu vrlo važnu ulogu ima i glazba.

– Zapravo, kod nas je sve pjevano na liturgiji, osim propovijedi. Zato je teško i zamisliti grkokatoličkog svećenika koji nema sluha – smije se Janko i dodaje: – Jer, ako je bez sluha, onda se muči i on i vjernici!

Što se toga tiče, njegovi vjernici s njim neće imati problema jer, osim ugodnog glasa, Jan i jako dobro svira, osobito violinu na kojoj vrlo rado izvodi istočno slovačku narodnu glazbu, iz svog rodnog kraja, koji je vrlo blizu i Ukrajine, Poljske, ali i Mađarske, pa ima i dosta utjecaja sa strane.

Ali voli i svu drugu glazbu, klasiku, i jazz, osobito zbog improvizacije. A i odlično govori hrvatski. Kako je to duhovito primijetio jedan moj kolega – govori ga bolje, odnosno lakše ga je razumjeti kad priča, negoli kardinala Bozanića, koji je rodom s otoka Krka!

Jan je mlad, 1989. godište, imat će 32 godine u ožujku, u naponu je snage, a Suzana je također mlada, frizerka, barberka, za muške kose i brade, radi u jednom frizerskom salonu u Drnišu, u koji često navrati i sam Jan.

U čijem kraj kažu: "Pop bez brade je kao juha bez rezanaca!" Liša!

Tradicija je, veli, u cijeloj istočnoj crkvi, bilo grkokatoličkoj, bilo pravoslavnoj, da se svećenici ne briju i vidjeti svećenika bez brade je vrlo čudno. A k tome je sad i vrlo moderno!

– Veliki mi je plus ne samo što je Suzana barber, nego i to što ona voli bradu. Inače, da ona ne voli, ili da joj smeta, bojim se da bih i ja, unatoč tradiciji, ostao bez nje – priznaje smjerno, kroz smijeh, Jan čija je u kući ipak zadnja. Od popadije! Tko priznaje, ne da mu se pola prašta, nego i sve!

Suzana se isto smije:

– Majka i baka tu njegovu bradu bi vrlo rado ošišale. Skrati mu je, uvijek mi govore! A njemu: obrij se, vidi kako izgledaš – veli Suzana.

Eto, na, kako je to svugdje isto – generacijski ukusi uvijek su različiti i u sukobu. Isto kao i dojmovi. Jer i Suzani se, kao i Janu, u Kričkama baš sve sviđa. I ne samo u Kričkama nego i okolici, prekrasna priroda i dobri, otvoreni ljudi, koji vrlo rado primaju došljake.

– Što me se najviše dojmilo? Priroda! Imate more i kamen, arhitekturu, sve je izgrađeno od njega, i to me se baš dojmilo, impresionira me. To je ono što se odmah primijeti. A je li mi ljeti vruće? Ne, ljeto, sunce i vrućinu obožavam. Meni je sad ledeno, to ne volim, zimu – objasnio je.

Ni kad bura puše, to ne voli. Kad smrzne, to je u redu. Ali, bura... Brrr – nije Suzana na "ti" s "vjetrom s Dinare", dok Jan već postaje pravi Dalmatinac. Njemu ne smeta bura, nego jugo, tada, veli, "nije sav svoj". Još u Splitu je upoznao što je južina, i fjaka, objasnili su mu kolege. "Ne da ti se ustat iz kreveta? Nisi bolestan, to ti je južina!"

​Suzana obožava more, njoj nikad nije prevruće, ona je ljeti na plaži i u podne, kad je sunce u zenitu i kad se domaći drže debelog hlada. Među njima i Jan koji je stvarno postao Janko. Dalmatinac, skoro pa fetivi. Jer njemu je, veli, dovoljno da ispod borića, iziđe oko pet popodne, da baci banjadu i popije kavu.

– Ni kremu neće! Hlada se drži! – špija ga Suzana.

A i dobru travaricu radi, domaće rakije, od bazge. Je li to neki slovački recept? Ma, ne, ja sam tu na pošti vidio neku knjižicu, kako se rade rakije i likeri, pa kupio, vidio recepte i onda napravio. A bazge ovdje u okolini imate koliko hoćete.

Vrijeme im inače brzo prolazi, što zajedno, uz svakodnevne obveze, molitvu i misu, ali i odvojeno, kroz Suzanin posao, jer kad ona uzme auto, Jan ne može nigdje, vezan je uz kuću, rad oko nje, učenje, kako bi na koncu i završio teološki studij, treći koji je počeo.

– Ćaća mi već govori, zeza me da sam ko Lenjin, vječni student – smije se. Jer Lenjin je govorio "učite, učite, učite", a ti već studiraš sedmu ili osmu godinu, i to treći studij! Prve dvije godine bio je na obnovljivim izvorima energije, nakon toga je druge dvije studirao na faksu geografiju i glazbu, i nakon toga teologiju. Tražio se! A roditelji, svugdje isti. Jer i moj je meni govorio isto, kao i Janov!

Kakvi su im planovi? Jan čeka ređenje, nakon kojeg bi imao status župnika, a nakon toga bi imao i plaću, zasad je nema, pa je Suzana zapravo hraniteljica obitelji, a on je – domaćica. U planu su im, naravno, i djeca, a da se njih pita u Kričkama, Drnišu i Dalmaciji bi ostali zauvijek, vječno.

– Nisam ni znao za Zagoru da postoji, dok nisam u nju došao, ali sad sam se u ovaj kraj zaljubio. I odgovara mi, i ljeti, kada je preko dana vruće, a po noći tako ugodno, da se moraš i pokriti kako bi mogao spavati pokraj otvorenog prozora. Ugodna je za život, i ja sam baš ovako zamišljao francusku Provansu, kad sam o njoj čitao i maštao. Imamo ovdje i izvrsnu hranu u Zagori, pršut je odličan. Meni, recimo, sve pečeno odgovara. Janjetina mi je malo teška, bolja mi je jaretina, ili svinjetina. Pored mesa, uvijek se jede neko povrće, salate, s maslinovim uljem, što je sve vrlo zdravo. Maslinovo ulje obožavam, volim ga stavit na pijat, i umočit kruv u to – zaneseno govori. I blitvu voli, dok Suzana više voli špinat, od kojeg pravi "smuti" ili ga jede na salatu.

– Ljudi su ovdje u Dalmatinskoj zagori vrlo druželjubivi, i gostoljubivi su jako. Kad dođete u nečiju kuću, iznese se pred vas sve što se ima i daje se sve od sebe gostu. To me oduševilo, tako je bilo i u Splitu dok sam živio, i u Zadru, također kraće vrijeme. Naišao sam samo na otvorene ljude s velikim srcem koji su bili vrlo zainteresirani za mene, za Slovačku, pitali me odakle sam došao, kako je tamo. Ukratko, doživio sam samo pozitivna iskustva.

Ovdje u Kričkama obnavlja se vjerski život grkokatolika nakon osamdeset godina, tako da je i to jedna misija, moja i naša zajednička. Nadam se da će taj naš život biti intenzivan kao što je ovdje i inače sve čisto, jako i intenzivno, poput mirisa ružmarina, lavande i maslinova ulja, Mediterana. Ljudi mi govore, čude se, svi se odavde sele, a vi dolazite. A ja im govorim: vi ovdje imate sve. I Hrvatska, i Dalmacija, nitko nema na tako malom prostoru sve – od skijališta do mora. To je čudesno! Ogromno bogatstvo imate, ne znam jeste li ga uopće svjesni! Dalmatinsko zaleđe je posebno, to je biser, s dva nacionalna parka, s rijekom Krkom, Skradinskim bukom, Roškim slapom...

Ovdje novci doslovno leže na podu, trebate samo koristiti ono što imate ! Suzana i ja kad smo šetali po Skradinu, govorili smo sami sebi, i jedno drugome: "Ovo je kao na filmu!" Ili Visovac... Kad napišem da živim 19 kilometara daleko od toga, ljudi mi zavide, govore da smo u raju. Meni je ovo ovdje sve tako unikatno, neusporedivo s ničim drugim, ovoliko različitosti na jednom tako malom komadu zemlje, ja sam to gledao samo na TV-u. Je, i Slovačka jest lijepa zemlja, imamo Tatre, ali zime su tamo sive, hladne, u magli, jedina je ambicija preživjeti ih.

A ovdje u Zagori se uvijek nešto događa, čak i zimi. U studenom su svinjokolje, druženja, uz roštilj, suho meso, pa onda dolazi Božić, radost, blagdani, dolaze prijatelji, obitelj... Ovdje se još uvijek kuće ne zaključavaju, susjed uzme što mu treba, iako nikog u kući nema.... Zima nije siva i pusta, zavijana snijegom, nego je isto jedno razdoblje u kojem se može družiti i uživati u životu... Kod vas je stvarno jedno bogatstvo svega. Samo koristi, uživaj i radi, čovječe, ne budi slijep pokraj zdravih očiju. Gospod Bog vam je dao tako lijepu zemlju, radite je, nemojte bježati nigdje, nemate razloga...

Jan Jakubov, Janko naš, župnik naš budući grkokatolički, ostavio me na koncu bez teksta, posramio me... I na povratku sam cijelim putem koji prije toga nisam ni primjećivao, gledao svoju lijepu županiju, Petrovo polje, svoje gradove – Drniš, pa onda na koncu Šibenik – nekim drugim, njegovim očima.