U Drnišu je po svoj prilici na pomolu slučaj gotovo identičan onome iz 2018., kad je Riječanin Huanito Luksetić, obolio od multiple skleroze, bezuvjetno osuđen na dvije godine zatvora zato što je na svojoj okućnici za vlastitu upotrebu uzgajao marihuanu, koja mu jedina ublažava simptome neizlječive, progresivne bolesti. Luksetić je, srećom, imao Kolindu Grabar-Kitarović, tadašnju predsjednicu RH, koja mu je udijelila milost pomilovanja i spasila ga tko zna čega tijekom izdržavanja kazne.
Koga će, međutim, da ga izbavi zatvora, imati Drnišanin Ivan B. Bego (51), inače švicarski umirovljenik, kvalificirani električar i strojovođa vlakova, koji pati od teških kroničnih bolova zbog nekoliko operacija lijevog kuka još od dječjih godina. Posljednjoj, posebno teškoj, podvrgnut je u Švicarskoj 2013. godine.
Alergičan na analgetike
Budući da je alergičan na analgetike, tvrdi da mu bolove može ublažiti jedino marihuana, bez obzira na to puši li je ili blagotvorni učinak THC-a, djelatnog, ljekovitog, no i opojnog sastojka te biljke, jedne od prvih kultura čovječanstva, koristi kao ulje dobiveno prokuhavanjem cvjetova.
Begi je policija prošlog četvrtka u malenome vrtlu na okućnici posjekla 11 stabljika kanabisa i zaplijenila 33 grama marihuane, budući da se od vremena slučaja “Luksetić”, koji je izazvao velike polemike u javnosti, ništa nije promijenilo u pogledu zakonskog tretmana “uzgoja marihuane za vlastite potrebe”. Taj pojam kod nas još uvijek nema pravo građanstva kao u zemljama starog Zapada, te je i Ivanov nasad ilegalan.
Na kanabis, pri čemu mislimo na indijsku konoplju, još uvijek se gleda kao u vrijeme druga Tita i narodne milicije, te je uslijedila kaznena prijava DORH-u u Šibeniku, a na naš upit policija je bila voljna proširiti informaciju jedino navodom da Bego nije zadovoljio zakonske uvjete da bi mogao uzgajati i proizvoditi industrijsku konoplju u medicinske svrhe, dakle onu s 0,2 posto THC-a ili manje, iz 13. članka Zakona o suzbijanju zlouporabe droga.
Ivan je automatizmom policijskog postupanja osumnjičen za neovlaštenu proizvodnju i promet drogama i tu smo suhoparnu informaciju iz redovitih policijskih izvješća prenijeli na portalu Šibenski.hr. Dakako, ne znajući mu ime, čak ni inicijale, koje policija, u skladu sa zakonskim odredbama o zaštiti osobnih podataka, u tom kontekstu ne navodi.
A kako smo doznali za Ivana? Jednostavno, sam se javio redakciji, s nakanom da na vlastitom primjeru skrene pozornost javnosti na neodrživost sadašnjih, krajnje konzervativnih propisa povezanih s uzgojem kanabisa za osobne potrebe i dostupnosti kvalitetne marihuane za medicinsku upotrebu. Njegov je život kronika patnje zbog bolova krajnje pogoršanih 2013., no i njegove borbe da izdigne glavu iznad vode. U međuvremenu, nakupilo se kod Bege još nekoliko dijagnoza, među ostalima i granični psihički poremećaj ustanovljen nakon zadnje operacije u Švicarskoj. Ivan inzistira na tome da ga predstavimo jedino s imenom i nadimkom, no to nije u vezi s konkretnim slučajem.
Svaka čast policajcima
– Nisam nikakav diler, bože sačuvaj. Ovo sam posadio prvi put samo da se riješim crnog tržišta, i ne sluteći da će biljke toliko nabujati. Da to prodajem, ne bih sadio marihuanu na vidljivom mjestu, znajući da kršim zakon po kriterijima države, nego negdje u brdu i skrivećki bih nosio kante vode za zalijevanje. Pa ja imam Harley-Davidsona u garaži i dobru švicarsku mirovinu, meni novac ne treba. No za mene je moje liječenje na taj način zakon koji sam primjenjujem s punim moralnim pravom jer mi je to jedino preostalo – kaže Bego, uvjeren da je to shvatila i policija.
– Ništa nisam krio, no oni moraju postupati po zakonu. Svaka čast tim momcima na civiliziranom, vrhunski profesionalnom i obzirnom postupanju kada su bili ovdje. Nitko me nije ni krivo pogledao, kamoli što drugo – govori Ivan, otpuhujući dimove smotane “džoje”, bez čega ne može funkcionirati. Tek tada bolovi postaju podnošljivi toliko da se može kretati, nešto raditi i manje šepa.
Puši svaki dan od 2013., s tom razlikom što je marihuanu u Švicarskoj legalno kupovao u specijaliziranim trgovinama uz liječničko uvjerenje, a ovdje ga država sada, nakon policijske intervencije, opet tjera splitskim dilerima u ruke. Umjesto da država propiše da svatko za vlastite potrebe može posaditi nekoliko biljaka i time zadovolji potrebe svih kojima marihuana pomaže, te odobri nadziranu prodaju na posebnim mjestima, propiše porez i, naposljetku, od toga zaradi svima na dobrobit.
– Zaista je svinjarija od te naše zemlje što se tako ponaša prema ljudima kojima je kanabis prijeka potreba. Ja nemam drugog izbora – kaže Bego.
– Ili marihuana ili da poludim od bolova i presudim samome sebi. Jer, objašnjava, uzme li analgetik, tada što prije treba primiti kalcij protiv alergijske reakcije izravno u ruku. A vena, veli, nema. Zapravo, toliko su krhke da ne smije primiti injekciju, za što također ima liječničko uvjerenje.
Smrdljiva albanska trava
I zato njemu taj sud koji ga očekuje ne znači ništa. Najvažnije mu je da ga podnošljivo boli, a najteže mu pada to što će opet morati skupo plaćati smrdljivu albansku travu loše kvalitete nekome na crno i što će zbog toga morati napuštati svoju kuću.
Zbog svega što ga muči najviše voli biti zabavljen svojim hobijima u improviziranoj radionici. Iz Švicarske se vratio u Drniš da bi vodio brigu o bolesnom ocu, a u Zürichu mu je supruga, koja još radi i dođe u Drniš svaka dva mjeseca. Djeca, sin i kći, odrasli su, rade i žive svoje živote.
– I meni s dobrom mirovinom skupo je plaćati ono što se legalno može naći u ljekarnama, ako uopće ima količina. To nisu preparati s dovoljno THC-a i javna je tajna da se dobar dio onih čijem zdravlju kanabis pomaže snalaze slično meni: sade za vlastite potrebe, makar je to kod nas ilegalno. I zato slobodno napišite da policija kod mene opet može doći dogodine, kada ću na istom mjestu opet zasaditi pet stabljika. Toliko je dovoljno za mene i moju suprugu. Razboljela se, nažalost, i pomaže joj. A na pitanje tko će meni danas-sutra pomoći bude li trebalo nakon sudske presude, odgovaram da ću za pomilovanje zamoliti predsjednika Zorana Milanovića. Ili nekog poslije njega, ako se u zemlji nešto ne promijeni nabolje u vezi s kanabisom do okončanja postupka... – poručuje Bego.
Vijci i žica drže kuk na mjestu
– Znate li kako mene boli nakon te operacije u Švicarskoj 2013., kada su mi operirali ne samo kuk, nego su mi rekonstruirali čitavu zdjelicu, čija je stijenka na najkritičnijem mjestu bila debela osam milimetara, a ne dva centimetra? Boli me tako da to osjećam u svakoj kosti, ako to uopće možete predočiti – pojadao se Bego pokazujući nam rendgenske snimke kuka. Da bedrena kost ne bi probila zdjelicu, podebljali su je dijelovima kostiju uzetih sa zdravih Ivanovih udova, a bedrena je kost fiksirana omotanom žicom i vijcima. Operaciju su izveli vrhunski stručnjaci klinike Balgrist na Züriškom jezeru, specijalizirane za sportske ozljede.
Zato što je kao sitno dijete bio nepravilno previjan, u dobi između četiri i pol i šest i pol godina imao je u Zagrebu pet operacija na lijevom kuku i, kako to nije bilo bogzna kako izvedeno, zapravo cijeli život trpi bolove. No, oguglaš i ideš dalje, kaže Bego, kojega život nije ni najmanje mazio.
Od loših obiteljskih prilika pobjegao je u Švicarsku još 1989., nakon završene škole, i tamo se zaposlio u svojoj kvalifikaciji električara IV. stupnja te se ubrzo oženio. U Drniš se s obitelji vratio 1993. i prijavio se kao dragovoljac u Gardu, premda je zbog određenoga invaliditeta bio oslobođen vojne obveze, a nakon rata položio je za strojovođu i vozio je vlakove 12 godina bez ikakvog ekscesa.
Sve dok ga 2008. kuk nije počeo jače boljeti i više nije mogao sjediti za komandama lokomotive, pa se vratio u Švicarsku i zaposlio se kao elektromonter, do operacije 2013. Tada su ga ortopedi produžili, istegnuli, pa je sada pet centimetara viši i zato mu pati kralježnica.
– Ja sam naprosto rastakan! Mislite li da bi mi Švicarci tek tako dali mirovinu da nisam!? – veli Ivan B. Bego.
