Bračni par Schuster već 37 godina ljetuje u Betini: Kad je puno turista, idemo u Njemačku pa se vratimo kad oni odu

Naš brod je mali, ali savršen za nas. Možemo njime otploviti gdje god želimo, izležavati se na suncu, uživati… – kažu Monika i Gerhard Schuster ("kod vas reći postolar") iz Wolfratshausena, Bayern, gradića udaljenog 30-ak kilometara od Münchena.

Oni u Betini, s kratkim trogodišnjim prekidom u ratnim godinama, ljetuju već 37 godina, a mi smo ih zatekli na Ćirovu škveru, gdje već godinama koriste vez za svoj brod. "Ah, ja, mi znali Ćira", reći će uglas za pokojnog vlasnika, poznatog betinskog kalafata čije ime škver nosi, a čije je poslove naslijedila obitelj, u prvom redu kći Luiza i zet Nikola Papeša, poznat po nadimku Mačak. Neformalno bi se moglo reći da Schusteri svoj brod drže kod Mačka na Ćirovu škveru.

 

Prvi put su došli 1980. u autokamp Plitka vala i dolazili potom svaku godinu sve do 1991. Budući da je ovdje bjesnio rat, tri su godine svoj odmor provodili u Istri i, kaže Gerhard, jedva dočekali da se opet vrate u Dalmaciju, u svoju Betinu. Od tada do danas ni jedan godišnji odmor nisu proveli drugdje doli u Betini kod Dragice i Jose Filipija. Njihove domaćine nismo, nažalost, kontaktirali jer su oni "jako stari", Joso ima 94 godine (ma zamisli ti, 94 godine!, reći će zadivljeno Gerhard), a Dragica je "krank zu Bett liegen", kaže Monika sa žaljenjem. O, sjećaju se oni lijepih vremena provedenih kod Dragice i Jose. Gerhard pomaže Josi sve što mu treba. "Kad treba nešto u polje, paradajz, krumpir... Star je, treba mu pomoć", kaže na svom solidnom hrvatskom jeziku Gerhard. Jednom su čak došli pomoći u vrijeme berbe maslina, ali to im se iskustvo nije baš svidjelo. Bilo je užasno hladno, kaže Monika, a Gerhard je pomagao i na škveru, kad je trebalo učvrstiti vinč.

– Bila su četiri inženjera elektrotehnike, među njima i Gerhard. Normalno da je stvar profunkcionirala brzo i dobro – kaže Niko Mačak.
– Za jedan sat – domeće Gerhard i smije se dragoj uspomeni.
Monika i Gerhard svaku godinu provedu ukupno deset tjedana u Betini. Prvi put dođu oko 25. svibnja i tada na trajleru dovezu brod. Ostanu šest tjedana, a "kad je puno turista, idemo zurück nach Njemačka i kad turisti odu, dođemo još četiri tjedna", kaže Gerhard. Obično to bude između 15. i 20. kolovoza do 15. rujna. Za to im vrijeme brod ostaje na sigurnom, na Ćirovu škveru.
Odmor provode aktivno. Kad je lijepo vrijeme, otplove brodom. Svugdje su već bili, u svim kornatskim uvalama, na Žutu... Kad nije vrijeme za plovidbu, kad je jugo, bura ili kiša, odu u Knin, Šibenik, Zadar, u Benkovac na sajam (svakog desetog u mjesecu, smije se Gerhard), Primošten, na Krku...

 

– Mislim da sam bolje upoznao Hrvatsku nego Bavarsku – u šali će Gerhard.
U proteklih su 37 godina upoznali mnogo ljudi, s mnogima se i zbližili do statusa prijatelja. S Alfonsom Šikićem, danas umirovljenim ugostiteljem, vlasnikom kultne gostionice "Jadran" u Murteru, bili su veliki prijatelji. No, "Alfonso auch krank", sa sjetom će Schusteri. Kažu da svaku godinu odu na groblje Gospe od Gradine zapaliti svijeće pokojnim prijateljima, jer i takvih već imaju. "Općenito, poznamo puno ljudi ovdje", reći će Gerhard, a upravo su ljudi onaj faktor koji ih veže uz ovaj otok, "ljubazni su, možete razgovarati sa svakim, vrlo su dragi..." Poznaju i betinske i murterske običaje, fešte..., vole gledati veslanje i jedrenje i u Betini i u Murteru.

Uskoro će Mala Gospe, kaže Gerhard, a tada "puno jesti", smije se. Obožavaju našu spizu, super je, kažu. Bili su u svim restoranima, pizzerijama..., a ono što im najviše smeta naši su zahodi i plastika posvuda. "Toilette sind problem", kaže Monika, i, ah, to smeće po uvalama, plastika, plastika! Puno je bolje nego prije, slažu se oboje, ali još nije posve dobro. Očigledno još nismo dosegnuli razinu ekološke svijesti po njemačkim standardima.
"I znate što", ponosno će Gerhard, "sljedeće godine Monika i ja slavimo 40. godišnjicu braka. Zamislite!"
Zamišljamo. Veliku feštu kod Mačka na Ćirovu škveru.