Ma šta imaju sad tražiti ovdje, pokraj ceste, 30 godina nakon rata?
Da je šta bilo, već bi se dosad 300 puta aktiviralo! - mrmljate vi sigurno sebi u bradu, nervozni kao svaki normalan Dalmatinac kad mora negdje čekati ispred crvenog znaka “stop” ili čak mora ići okolo-naokolo jer su neki sad našli razminirati pa su zatvorili cestu Unešić – Žitnić.
A onda se sjetite kako nema niti mjesec dana da ste na istom ovom radiju u autu čuli da je na Dinari, u području koje čak nije ni bilo službeno označeno kao minski sumnjivo područje, kao što je ovo, smrtno stradao 67-godišnji lovac od mine zaostale iz Domovinskog rata.
Vjerojatno je i on, kao i vi, mislio, ma nema ovdje ništa, ja sam ovdje sto puta prošao, ja ovdje znam sve, svaki kamen, stopu, stazu... Ili nije uopće razmišljao o njima, trideset godina nakon rata. Kao što ni mi ne razmišljamo. Dok se nešto ne dogodi...
Dva stradavanja
Jer, taj dio krša pokraj ceste, na području Poda, pokraj Kašića, nedaleko ceste, čak je i većini Šibenčana i Drnišana potpuno nepoznat. Kažu, koji Kašić, Kašić je u zadarskom zaleđu, Ravnim kotarima. Ima ga samo na topografskim kartama, a u samom selu Kašići, kažu nam mještani okolnih sela, nema više nikoga, najbliže naselje su nekoliko kilometara udaljeni Močići, ali riječ je o nekadašnjoj prvoj liniji fronte, liniji razdvajanja iz 1991. godine, “ničijoj zemlji” koja je upravo na ovom mjestu i probijena u “Oluji”.
Riječ je o krševitoj zaravni, blizu komunikacije za Drniš i Šibenik, koja je bilo gusto načičkana minama, čak i protutenkovskim, tzv. “antenkama”, koje su se skidale godinama iza rata. U evidenciji MUP-a zabilježena su, nedaleko od ovog mjesta, nekih 250 metara, čak i dva stradavanja sa smrtnim posljedicama – prvo 1998. godine od nepoznate protupješačke mine, a drugo 2002. godine, kada je žena iz obližnjeg zaseoka stradala idući za svojim ovcama od najopasnije protupješačke mine, zloglasne “promovke”.
Opreza, dakle, nikad dosta, pa se onda i skroz drugim očima gleda trenutno “radilište” koje će Neven Sikavica, pirotehnički nadzornik za kontrolu kvalitete u Ravnateljstvu Civilne zaštite, Hrvatski centar za razminiranje, nazvati projekt Podi - naselje Kašići, veličine 794.611 metara četvornih.
Projekt razminiranja, veli nam, financira državni proračun, a voditelj je tvrtka “Orkan” d.o.o. A pored “Orkana” na terenu je još pet tvrtki, tako da ih samo na ovom radilištu ima ukupno šest, svi sa svojim vozilima, tehnikom, pirotehničarima, psima. A pored ovog još su dva aktivna.
”Kad se to sve pročešlja, kad se prođe završna kontrola kvalitete, izdat će se potvrda o isključenju iz MSP-a, tako da će je lokalni stanovnici, lovci, planinari, izletnici i svi drugi moći koristiti sigurno, bez straha” - kazao nam je Sikavica.
U konkretne pirotehničke brojke bolje je upućen Predrag Kušić, voditelj radilišta iz tvrtke “Orkan” d.o.o., koji će nam reći da je samo na projektu Podi – Kašić angažirano 50 pirotehničara, desetak pari pasa – jer psi rade u paru – i pet strojeva raznih proizvođača domaćeg i stranog podrijetla, većinom daljinskih upravljanih, ali ima i onih velikih, kojima upravlja strojar. U svakom slučaju, sila je to, kao što su i sami Hrvati u svijetu razminiranja priznati ne samo sila, nego čak i velesila, s golemim iskustvom i znanjem, pa čak i patentima.
- Koristimo više metoda. Imate metodu da najprije idu strojevi, i kad oni odrade svoje, onda idemo sa psima, koji pregledavaju jedan dio terena, a jedan dio pirotehničari. Ali, da bi psi uopće mogli njuhom pretražiti teren, pirotehničari im prave sigurnosne staze.
Vodiči se kreću po tim stazama, i onda psi pretražuju te boksove, deset puta deset metara veličine, nosom pretraže svaki centimetar. Naravno, tu su i metal-detektori s kojima idu pirotehničari, ali pseći njuh je nezamjenjiv.
Što njuše? Eksploziv! Oni su dresirani, obučeni da otkrivaju miris eksploziva! Svaki vam eksploziv otpušta specifičan miris - otkriva nam Kušić, iznoseći za nas laike paradoksalan podatak. Što eksploziv duže stoji, nakon što je proizveden, taj je miris jači! Tako da nema veze što su te mine postavljene prije trideset godina. Dapače, tako će ih psi lakše namirisati! I kada pas namiriše minu ili eksploziv, on se umiri. I sjedne! I onda vodič pasa, ako i sam nije pirotehničar, nego je samo “kerovođa”, odnosno pomoćni djelatnik, zove pirotehničara da ispita u čemu je stvar.
Naravno da svaki ovako obučen pas predstavlja pravo bogatstvo, i ovisno o tržišnim okolnostima, ponudi i potražnji, cijena para ovakvih pasa donedavno se kretala oko deset tisuća eura. Prije je cijena znala biti i viša. Većinom se radi o njemačkim i belgijskim ovčarima, koje je najlakše obučiti za ovaj posao.
Dalibor Barić, vodič pasa, pokazuje nam kuju Arni, njemačku ovčarku, kojoj je najveća nagrada kada iz džepa izvuče lopticu pa joj dade da se poigra s njom, i zadovolji svoj plijenski nagon.
Ništa na silu!
Nela je skroz crna, ali i ona je njemački ovčar, iz radne linije pasa bivšeg DDR-a, i obučena je da ide i “na rukav”. I ona u Dalibora gleda kao u boga, spremna reagirati munjevito na svaki njegov mig, a kamoli pokret.
Vjekoslav Bartolović, voditelj radilišta iz tvrtke “Mina plus”, veli nam da jedan pas dnevno može pregledati 1200 kvadrata. To je maksimum. Ali, ako vodič pasa ocijeni da mu je vruće, da mu danas nešto ne odgovara, onda će stati, odmorit će ga. Neće na silu!
Školovanje pasa za ovaj posao traje od šest do osam mjeseci. Par ovih čudesnih životinja, čiji nos ni najmodernija tehnologija ne može zamijeniti, upravo je fascinantno vidjeti na terenu.
Rame uz rame s dečkima iz tvrtki “Orkan”, koja je nositelj, idu i “Dok Ing”, “Mina plus”, “Explorator”, “Crypton” i “Tornado razminiranje”. Sve su to, vidi se već na prvi pogled, prekaljeni profesionalci, ljudi s višegodišnjim iskustvom iz Domovinskog rata, bivši vojnici i zapovjednici, vrlo ozbiljni i predani, naizgled nehajni i spremni na šalu. Što se zakona tiče, tko provede deset godina u minskom polju i ima ukupno 25 godina staža, s beneficijom ima pravo na punu starosnu mirovinu. Beneficija iznosi šest mjeseci na godinu dana staža i kad to skupite, možete u penziju. A kakvo je stanje na dalmatinskim “radilištima”? Ovdje kod nas se ne nalaze samo mine, nego je sve puno i dijelova granata, gelera. Od jedne koja je tu pala ima ih na tisuće. Pa onda još svakojake late, konzerve mesnih narezaka i goveđih gulaša, odnosno limenki. Na njivama ima i čavlića, pa detektori metala zvone svako malo. Nema vojske koja tu nije prolazila, dečki su, vele nam, čak i rimske novčiće nalazili! Zato su psi zakon! Da nije njih, zvonilo bi nam u glavi non-stop - vele nam dečki dok poziraju za zajedničku fotku.
Slijeva nadesno tu su, uz već spomenute Kušića i Barića, Mišo Semjaniv, Krunoslav Miličić, Mladen Tunjić, Nedjeljko Popović, Ivan Zorić, Ivan Krznarić, Hrvoje Šarić, Efsad Bašić, Danijel Radak i Dragan Blažević, voditelj pirotehničara. To su ljudi koje smo zatekli u smjeni. Pitali smo ih kakvi su im utisci nakon prvih sedam dana što su stigli, većinom iz Slavonije.
– Dobro je, toplo je. Ima sunca! Ali, već su naučili što je bura.
– Kad ona zapuše, jednako je hladno kao i kod nas u Slavoniji, ako ne i više!
Srećom, stacionirani su u Vodicama, pa kad odrade svoju smjenu od 8 do 13 sati, imaju vremena za popodnevni odmor i lagano opuštanje na šibenskoj rivijeri.
Nema mladog kadra
Zezam ih da se barem oni ne moraju brinuti da će ostati bez posla. Eto, u Ukrajini se otvorilo ogromno radilište, ali dečki kažu da nisu zainteresirani. Oni su svoje odradili, a tko hoće nek ide slobodno. Iako, sumnjaju da će biti puno zainteresiranih.
Ivan Zorić je iz Đakova, ima 54 godine, i vrlo je direktan:
– Tko će od ovih mladih ovo radit, a i kako? Nit je bio u vojsci, nit je bio igdje, nit zna išta! Tko nije prošo te neke stvari koje smo mi prošli...
I Kušić potvrđuje da zadnjih godina uopće nema priljeva mlađeg kadra. Dečki se smiju kad ja kažem da se ugostitelji u Dalmaciji žale da ne mogu naći ni konobare, a kamoli će oni pirotehničare.
- Nisu to više ni neke plaće. Evo, ja sad dobijem 9,5 tisuća kuna plus dnevnice, ali to ne računam. Samo čistu plaću! To ljudi danas već zarade i na građevini! - veli nam Zorić. Što ne znači da je na građevini lako. Ali, barem ne moraš stalno gledati gdje ćeš stati i na što ćeš ugaziti.
Bartolović je već bio na ovom području, blizu Unešića, i prije 20 godina. Onda su prioriteti bili drugi – blizina škola, blizina željezničke pruge, rub ceste, mina je bilo jako puno, radilo se ono što je najhitnije i najfrekventnije, da bi se ljudi mogli vratiti.
Sada se češljaju manje frekventni dijelovi zemlje, a na koncu će do 2026. doći na red i brda i planine koje nisu prioritet, i nisu najfrekventniji. Ali, treba i njih proći, i pročešljati, s jednakom pomnjom i pažnjom. Jer, s minama se griješi samo jednom...
