Bili smo na rođendanu Nacionalnog parka ‘Kornati‘ u uvali Anica na Levrnaki, uveličan je sjajnom izložbom starih fotografija

Svašta nam priređuje taj covid, pa nam tako i dogovore i planove voza po kalendaru kako mu padne na pamet i kako on zapovida.

Kad me u prošli četvrtak nazvao ravnatelj NP Kornati agilni Šime Ježina da bi u Levrnaki izložbom sjajnih starih fotografija Kornata (čitaj Kornatara) in situ obilježili ono što lani zbog covida nisu- rođendan Parka, stjecajem prilika mogla sam reći: da. Doći ću.

Središnja proslava bila je u Murteru dan kasnije, i to je bilo sjajno organizirano i vrijedno spomena. Ali ta nježna, mala, skromna, samozatajna... proslava, proslavica, u Kornatima samim, na Levrnaki, bila bi ionako moj osobni izbor.

Usprkos nevremenu koje je prijetilo i kiši koje se u debelim trakama slijevala po Kornatima a mi je gledali iz Pučine.

Prošla je kornatsku rutu prije nas. Dočekalo nas divno, mirno popodne.

Nek' vječito žale oni koje je pokolebala i na kopnu ostavila vremenska prognoza!

Nacionalni park Kornati ove godine ima 42 godine. Opet, stjecajem okolnosti, ova se novinarka sijeća toga rođenja...

U Levrnaki, u kući u kojoj je jedna od recepcija NP Kornati, uvala Anica (najpoznatija pošta zimskog ribolova do polovice 20. stoljeća, uz ostalo to je bila velika čeka za palamide...), skupilo se nas tridesetak- uključujući i Klapu Bunari, glavne izvođače prigodnog glazbenog programa.

A sve to u sjajnom, najsjajnijem okviru izložbe crno bijelih fotografija na tzv banerima, nevjerovatno lijepih i nevjerovatno

dokumentarnih fotografija iz davnih kornatskih vremena.

Svojevremno je Park izdao knjigu tih starih kornatskih fotki s naslovom Kurnati sjećanja na zaborav- Crno bijeli svjetlopis o

Kurnatima.

-Ova je knjiga, i ove slike, nešto najljepše što je Park dao, ovo je sad „drugo izdanje“, to su slike koje do sada nismo pokazali a imali smo već izložbu ovakvih velikih formata u Kantimirovoj ulici u Murteru, sad su tu. Sve ovo smislili su Mile i Ivo (Juraga Nadov). I ostat će tu do kraja ljeta- rekao je ravnatelj Šime Ježina.

Mile Rameša, zaposlenik i dobri duh Parka, sada u miru, sakupio je te fotografije, iz obiteljskih albuma Murterina i Kurnatara, a sve su od prije šezdesetak godina. Njegov kompanjon na tom poslu, Ive Juraga Nadov u međuvremenu je otplovio u nebeski arhipelag no samo pogled na rečenice legendi fotografija otkriva tko im je autor.

Samo radi novinarskog opreza provjerila sam to. Ive Juraga Nadov bio je sjajan pisac, kroničar, analitičar svega kornatskoga, i

murterskoga. Odlazak takvih neizmjerna je šteta.

Murter je, naprosto, misto koje je dalo cijeli veliki niz ljudi od duha, pera i, uopće intelekta, bilo u kojem smjeru i koliko da su obrazovani i imaju li velike ili male škole. To je ono što u mojoj glavi oduvijek dijeli Murter od ostatka (županijskog, ili uopće)

svijeta. Uz malu dozu opreza: sve se to odnosi na neka sredovječna vremena, ljude i događaje (u današnje se ovdje ne pačam).

To se vidilo i na ovoj malešnoj kornatskoj proslavi.

- Ovo su slike koje nas vraćaju u vremena kad su čovjek i priroda živili u daleko većem suglasju nego danas. Pouka je: ne živimo tada, nego danas ali, pokušajmo živiti tako- reći će Mile Rameša.

I onda umjesto svečanih i službenih govornika, izaslanika i čestitara, svoje su kornatske sličice ispričali Ive Šikić Bažokić, „cili sam život u Kurnatima“...“ka dite, do škole nisam ni odlazija iz njih...uvečer bi legli dide, baba i ja a ja sam bija više u zraku nego na krevetu pa bi me baba tirala ajde moli boga pa bi ja onda zaspa....“, te dr. Vladimir Skračić kojega su jednako odgojili, hranili i odškolovali Kornati (pisanjem im se odužuje cijeli život a sasavim nedavno maestralnim djelom Kornati kad su bili Kurnati).

I onda smo mi mala i zahvalna publika zapljeskali, upijali očima banere, slušali Bunare, teke s nogu pojeli i popili i, šta bi se reklo s oltara- razišli se u miru.

Nova su vremena donijela puno novoga i u te Kornate ali, moram reći, moram reći, sve je to, sve, još uvijek ostalo u nekoj mjeri. Skromnost toga mikrokozmosa je pečat koji još nije otpečačen općim ludilom, prostornom pometnjom i bahatošću tipa „Vrulja“.

O tome mislim dok u noći napuštamo to malo svjetala uvale Anica, Levrnaka.

Da...iz Vruja nas je zgrozila rasvjeta nekog ugostiteljstva ali nekako smo preživjeli.

Moleći da bar tri četvrtine tih žaruljetina strefi kratki spoj.