Ukrajinka Julija (29) prvi je put u životu prešla granicu svoje voljene domovine 2. ožujka ove godine. Nije krenula na odmor upoznati nove zemlje, ljude, kulturu, običaje… I nije imala osmijeh na licu. Tekle su suze, u nju se uvukao strah, neizvjesnost, bol, gorčina, tuga i ljutnja. Nije nam mogla opisati tu mješavinu osjećaja dok se sa sinom Veremiijem (4,5) i kćeri Vladom (2,5) opraštala od supruga koji je ostao u Lavovu braniti domovinu sa stotinama tisuća Ukrajinaca koji su se odlučno suprotstavili ruskoj invaziji.
I tako je Julija, u malom "konvoju" s još nekoliko žena i djece stigla u Vodice, u kuću Ante Jerika Markoča (76), čovjeka koji ih je dočekao raširenih ruku. Osim Julije u kući je, kad smo ih posjetili bila i Irena (29) sa kćerkicom Veronikom (1,5).
Hrvatski ne govore, engleskim se pomalo služe, ali u ovakvim situacijama nepoznavanje jezika nije prepreka da naprosto "uhvatite" osjećaje osoba koje su potjerane sa svojeg ognjišta, jer te osjećaje, suze, zahvalnost, zbunjenost i nevjericu već sam kao novinarka imala priliku doživjeti devedesetih. Jedina je razlika u tomu što smo bili iz iste zemlje i govorili istim jezikom, a imali drugog agresora…
U kontaktu je, rekla nam je Julija, sa suprugom, prati stanje u Ukrajini, a u Jerikovoj kući osjeća se dobro i sigurno.
Otputovali na sigurno
– Kratko smo ovdje, ali već smo se uvjerili da su ljudi u vašoj zemlji jako dobri i puni suosjećanja. Imamo sve uvjete za normalan život, dobili smo sve što nam treba… Vidite koliko toga ima! A Jeriko je predivan čovjek i volimo ga jako, jako puno. Hvala mu na svemu i hvala svim vašim ljudima koji nam pomažu – rekla je Julija i zagrlila domaćina. A njemu potekoše suze…
Iako je u Lavovu (Lviv) bilo mirno kad su žene s djecom krenule na put prema Vodicama, bojale su se tamo ostati zbog djece.
– Često su se oglašavale sirene opće opasnosti, bilo nas je strah, veliki strah za djecu. Trebalo mi je šest, sedam minuta da se spustim u podrum, živjeli smo po hodnicima i podrumima, spavali na podu i osluškivali. I naši su muževi smatrali da je najbolje da otputujemo na sigurno – rekla je Irena.
U Lavovu je ostao njezin suprug, roditelji, sestre, prijatelji, rodbina… Čuju se mobitelom, moli se za njih i prestanak rata, a riječ "povratak" u rodni kraj i grad do daljnjeg je za Irenu, Juliju, Veroniku, Veremiia, Vladu… i milijune raseljenih Ukrajinaca na čekanju.
Kod Jerika je trenutno zbrinuto pet obitelji iz Lavova, među kojima je šestero djece u dobi od jedne i pol do devet godina. Dvoje je školaraca, koje je baš taj dan kad smo ih posjetili, Sami iz Gradskog društva Crvenog križa s njihovim roditeljima odveo na upis u tamošnju Osnovnu školu, pa ih nismo zatekli u kući. Naravno, zanimalo nas je kako je toliko žena i djece, u jednoj noći, stiglo baš kod Jerika, koji se više od 20 godina bavi iznajmljivanjem soba u ogromnoj vili okruženoj velikim dvorištem i borovima.
– Već tri godine jedna prekrasna obitelj iz Lavova (ime poznato redakciji op.a.) dolazi kod mene na ljetovanje, a kako sam ja dosta otvorena i društvena osoba zbližili smo se, mada sam duplo stariji od njega. Prijatelji smo na Facebooku, dopisujemo se i kad je krenula ruska invazija na Ukrajinu, nazvao sam ga i pitao kako ja odavde mogu pomoći. "Ne možeš nikako ovdje pomoći", rekao mi je i pitao bi li mogao primiti njegovu ženu, djecu i mater, da njemu bude lakše. Naravno, odgovorio sam, jer prijatelji se u nevolji poznaju – kaže Jeriko.
Na mađarskoj granici
Bio je tada u Zagrebu, sa svojom djecom i unučadi, kad ga je prijatelj iz Lavova u šest sati ujutro nazvao i rekao da su njegovi već stigli na granicu s Mađarskom, ali da ima još žena i djece koji putuju k njemu.
– Ma nema problema, rekao sam mu, ima mjesta za sve. U visokom prizemlju imam šest soba, svaka ima kupatilo, veliki je dnevni boravak i mogu svi stati. Bilo je to 2. ožujka. Nazvao sam u Vodice jednog rođaka da upali grijanje, otvori vodu u kući, sjeo na prvi autobus kako bih stigao prije i mogao ih dočekati. Tako je njih desetero stiglo u noći s drugog na treći ožujka, oko jedan sat. Prijateljeva žena s osobnim autom i još jedan kombi. Nakon dva dana stiglo je još jedno auto, žena s djetetom, tako da ih je bilo dvanaest. S obzirom na to da je prijateljeva žena liječnica, anesteziologinja, imala je dozvolu samo da doveze mater i djecu i morala se vratiti u Lavov, na posao u bolnicu. Na povratku je povezla pun auto medicinskog materijala kojeg je osigurao naš Crveni križ – govori Jeriko.
U međuvremenu, stizalo je još žena i djeca, neki su bili u prolazu, prenoćili bi i sutradan nastavili put prema svojem odredištu.
– U jednom trenutku u kući sam ih imao šesnaestero. Sve su to krasne osobe, otvorene, vole pitati, ali i dati, zahvaljuju za sve, mole se za sve i vode brigu o meni kao da sam njihovo dijete – govori Jeriko brišući suze.
U njegovoj kući trenutno boravi 11 osoba, na katu ih može primiti još devet, a bude li potrebno ustupit će i dva apartmana u suterenu, u kojima inače u vrijeme turističke sezone boravi sa svojom djecom i njihovim obiteljima. Sezonu je "otpisao" bez imalo dvojbe.
Zavladao novi duh
– Neka oni tu ostanu dokle god bude bilo potrebno. To su sve prijatelji ili rodbina mog velikog prijatelja. A njegovi prijatelji su i moji prijatelji! Znate, on je u prosincu rezervirao 21 dan u kolovozu za svoju obitelj, te obitelji brata i jednog prijatelja. Tko je mogao znati da će do ovoga doći! Pa kako bih mogao ne otvoriti vrata i ne pomoći tim dragim ljudima? Agenciji sam javio da otkažu sve rezervacije, imao sam ih pet, i ponude smještaj negdje drugo. Mađare, Čehe i Slovake, moje stalne goste, osobno sam obavijestio i objasnio im situaciju – ispričao nam je Jeriko.
Čovjek velikog srca, pun razumijevanja i suosjećanja, domaćinski se odnosi prema svojim stanarima. Slažu se, bude tu smijeha i suza, kuća mu je sada puna žena i djece, zavladao je neki novi duh. Volio bi da njegov primjer slijedi što više ljudi koji će s ljubavlju i nesebično pomoći drugima.
U rujnu prošle godine njegova supruga napustila je ovaj svijet. Ispratio nas je, zastao na dvorištu, digao pogled prema gore, potekle su suze, a on je rekao:
– Imam osjećaj da ona s neba promatra sve ovo, šalje mi snagu i podršku...