Ako je Zlarin prvi 'plastic free' otok u Hrvatskoj, onda je Unešić prva 'plastic free' općina u Lijepoj našoj: U staroj školi u Nevestu niče najmoderniji pogon za izradu biorazgradive ambalaže

Ako je Zlarin prvi 'plastic free' otok u Hrvatskoj, onda je Unešić prva 'plastic free' općina u Lijepoj našoj. Dapače, otišli su naši Vlaji, poduzetni kakvi već jesu, i korak dalje od naših bodula – oni tu 'eko friendly' i 'plastic free' ambalažu i proizvode. U maloj područnoj školi u Nevestu, koju je 1952. godine podigla 'narodna vlast' da opismeni narod iza onoga rata, danas zuje najmoderniji kineski strojevi s japanskim softverom koji premataju, režu i sortiraju ambalažu u kojoj vam - možda već i ovog trena – dostavljaju jumbo pizzu, mesar zamotava biftek ili prodavačica cvit koji ste kupili za onaj dan koji nije pametno zaboravit. Naročito ako ste oženjeni!

Je, sve to – i puno više od toga, mogu se raditi čak i bio razgradive vreće za šutu, odnosno građevinski otpad – što se dosad radilo u Kini, sad se proizvodi u Dalmatinskoj zagori. Je, i tanke, prozirne vrećice, ambalaža u koju se pakiraju majice za omiški 'Galeba' i(li) za čarape tvornice 'Jadran', sve do osam mikrona debljine. Sve to, meni, laiku, sliči na najlon i plastiku, ali nije, u pitanju je biorazgradivi polipropilen - objašnjava mi Paško Rajčić, 24-godišnji - skori - magistar ekonomije, direktor tvrtke Rajčić&Ribičić, koja na 400 četvornih metara bivše škole proizvodi širok spektar ambalaže koju nezajažljivo turističko tržište na obali treba, ili će je tek trebati.

- I sve to biorazgradivo! Za mesare, za pekare, sada dolaze još dva stroja, jedan će biti za one 'coffe to go' šalice, a drugi za škartoce, za one natron vrećice... Sve će to biti 'made in Croatia', odnosno 'made in Unešić' - veli nam Paško, čije samo prezime dobrim dijelom odaje zašto je ovaj pogon niknuo baš ovdje. Jer, Rajčići su rodom iz Vinova, iz kojeg su se davnih dana preselili u Unešić, otac Ante otišao je potom u Zagreb, a sada su svi skupa odlučili kako bi mogli, kad su već obnovili staru kuću, odmah pokraj nekadašnjeg stočnog sajma, nešto, zajedno obiteljski i raditi, u starom kraju. Jer, takav je to svijet, nije navikao 'sjediti onako', besposleno. Svi su oni u biznisu odavno, posebno otac Ante, Rajčići zajedno sa svojim partnerom Ribičićem imaju čitav niz veleprodajnih skladištu, u Zagrebu i diljem Hrvatske, pa čak i BiH, u Kini su kao kod kuće, s njima rade poodavno, otamo uvoze robu i distribuiraju je kupcima. Repromaterijali su njihov core biznis, potrebno je na Google dodati samo ono com. pa da vam se izlista čitavo more njihova asortimana za hobiste, papirnice, kućanstva, cvjećare... Pa su odlučili, budući da Kina postaje sve skuplja, a ambalaža od reciklirang papira i proizvoda na prirodnoj bazi sve jeftinija i dostupnija, da barem dio toga golemog asortimana počnu proizvoditi i kod kuće. I to doslovno. Dođe vrijeme kad valja malo poslušati i pismu, pa 'posijati di si nika'.

Domaći kupci

- Kod nas te ekološke ambalaže još nema nigdje nego u trgovačkim centrima, ali u Italiji, recimo, gdje sam nedavno bio, nemate nigdje više plastičnih vrećica, samo ekološke. Tako će i u nas biti uskoro, pa očekujemo da će se tu za nas i za našu domaću robu otvoriti tržište. Mi ništa ne mistificiramo. Računamo na domaće kupce, mesare, sirare, pršutare, pekare. Naš je princip jednostavan – plati i nosi – jednostavan je i Paško. Tako su krenuli od Nove godine u Nevestu i uložili u pogon oko milijun kuna i zaposlili troje ljudi za početak. S perspektivom da ih zaposle još najmanje toliko, pogotovo ako se uspiju s bankom dogovoriti da kupe pogon, odnosno halu bivšeg 'Drvomasiva', odmah uz školu, koji je prije radio u istom tom prostoru, ali je završio u stečaju.

- Nekad je problem bio što je bilo puno ljudi, a nije bilo posla. To nas je dočekalo iza rata, kada su naši prethodnici na čelu općine, možda i prvi u Hrvatskoj i pokrenuli ovaj projekt da se napuštene područne škole dadu na korištenje poduzetnicima, uz neku simboličnu naknadu, uz uvjet da zaposle ljude. Danas je problem već drugi. Posla se i radnih mjesta i nađe, ali nedostaje ljudi, osobito mlađih, radne snage - pričaju nam Živko Bulat, načelnik općine Unešić, i donačelnik Valentino Tino Pranić. No, to nije problem samo Unešića, nego i cijele Hrvatske. Zato i nije neobično da u pogonu, kao i mi u Nevestu, zatječemo Ivicu Bučevića Radića, 23-godišnjeg upravitelja stroja, kako izdaje upute 64-godišnjem Jadranu Bučeviću Radiću.

'Slušaju li radnici. Sluša ćaća, kako ne!' - smiju se, jer o ocu i sinu je riječ. Pogotovo što je Ivica bio i u Kini na obuci za sve ove strojeve, a i za sve one druge koji će doći. Tu je još i Damir iz Gradca, a radnici im upravo postavljaju u pogon klima – uređaje što su im gazde naručili da bi im u pogonu bilo što komfornije raditi. Pokazuju nam dečki kako se radi ambalaža, kako kartonska tabla ide najprije u šprancu, pa u stroj, pa na koncu ispada gotova kutija. Za pizzu ili pečenog odojka. 'Guda to go!' - pada mi na pamet reklamni slogan. Ali za njih i za dizajne zadužen je brat Marko, Rajčići sve imaju u familiji. Eto, Antin je stric Petar Rajčić dugo godina držao dućan na Unešiću, u legendarnog se Peše kupovalo sve, od igle do lokomotive, nema što nije u njega bilo. Skoro kao i u Rajčića&Ribičića danas. Ako i nema na skladištu, nabavit će vam i poslati kontejnerom iz Kine i(li) Hong Konga.

Prazne škole

U usporedbi s tim toponim Nevest ne zvuči kao nešto za pasti u nesvijest. No, baš Kinezi kažu da put od tisuću milja počinje prvim korakom i uče strpljivosti. Strpljivi su bili i Rajčići i općinari dok su potonji raspetljavali papire od bivšeg vlasnika, mjesecima rješavali priključak od struje, odnosno status skinutog mjerila – treba li za novo platiti 50 tisuća kuna, ili vratiti staro koje je već plaćeno – pa priključak od vode, pa je novi vlasnik morao uložiti i u obnovu škole koja je bila devastirana. No, zato je zauzvrat dobio povoljan najam – 400 kvadrata za 1600 kuna mjesečno. Bilo kako bilo, danas svi hvale jedni druge – i Rajčići općinare, i općinari investitore, neka tako bude i ubuduće.

I za njih i za sve nas bilo bi najbolje kad bi te škole služile onom za što su i podignute, ali nažalost od 13 područnih škola u općini, radi samo jedna, i to ona u Mirloviću. A pitanje je dokle će i ona, jer i tamo, u sva četiri razreda, ide samo – 11 učenika. Kako je krenulo, ne samo da ćemo iz Kine uvoziti strojeve, nego ćemo s njima morati dovoziti i – Kineze!