Nikad nije prestala vrijediti stara latinska izreka "Sve se mijenja i mi se u svemu mijenjamo" ("Omnia mutantur et nos mutamur in illis"). To je zapravo i biološki zakon, odrednica za sva vremena.
Pa ipak, nije puka nostalgija kad ćemo reći i požaliti za nekim životnim pojavama, oblicima društvenosti i društvenog života koji se u prošlosti odvijao na zadovoljstvo i očevid svima – tu pored nas. I koji je obilovao i ljudskom lepršavošću, kao nadgradnjom u temeljnim životnim potrebama.
Ovakvo prisjećanje uvest će nas u šibensku priču o ljudima (koja nipošto nije samo šibenska), gdje ćemo nešto reći i o onome što nije bila samo svakodnevna borba za preživljavanje i bolje sutra, već i izraz jednog duha.
Prisjećanjem, bez posebnog odabira, upoznat ćemo likove kao što su bili Ivo Čaruga, čovik od satova, Ivo Dragićević Bleki, najveći šibenski šarmer i žigolo, Branko Matić, nezaboravni glumac šibenskog teatra iz čuvenih komedija, poput one "Ni u moru mire, ni u jubavi vire", koju je sam napisao, i uvjereni hedonist.
Potom Bambin Zarababelo, nasmijani vicasti veseljak sa šibenskog starog pazara, pa Joso Dunkić Koka i prijatelj mu Tripe, nerazdvojni "javni poslužnici" s karijolama, Ančica – Šemprešola, postolar Pjero dela buža, Ciklon, lovac rampinom na ciple u portu, i drugi.
Bila ih je cijela plejada. Nitko od njih više nije među živima. Grad je živio s njima, oni s gradom. Zaokupljali su nas svojim dosjetkama, šalama, neposrednošću, katkad i kojom tužnom zgodom.
Kokina mater prodavala je fafarinke i žižule "na čađe" na Maloj loži. Zvali su je Koka Bufina, a on je gradom vukao s kolodvora svoju karijolu natovarenu stvarima. S bocom piva u ruci, poskakujući i pjevušeći. Nakon rata pamte ga svi iz Caritasa čiji je gost redovito bio. Volio je i dobar bokun.
Nije se želio zaposliti
A vječiti šarmer, spretan kozer Bleki, nikad nije ništa radio, nije se ni želio zaposliti. Živio je od pomoći obitelji i "dobrih ženskih duša". Jednom se odlučio i oženiti. Pa je jednoj strankinji nataknuo i vjenčani prsten na službenu mjestu. Ali su neki zaključili kako je i to bio jedan od njegovih štoseva.
Kasnije je padao u osamu, a znao je i popiti. Susreli smo ga jednom u predvečer kako hoda teturajući. Mahnuo nam je rukom uz riječi. "Ajde slikaj, samo slikaj..." Poslije nekoliko dana otišao je na onaj svijet.
Ribolovac Ciklon, rampinaš, čudo od veseljaka, ulovio bi velikoga cipla i stavio u vodu kuhati. Izvadio bi ga i jednu stranu ribe stavio na žar da se ispeče. Tako je u jednoj ribi imao i lešo i pečeno. I time se hvalio.
A nesretna i samotna Ančica s Gorice mjesecima je odlazila u porat na rivu čekati vapor i povratak njena kapetana. Koji joj nikad nije došao. Arsen Dedić joj je posvetio svoju skladbu "Stara cura".
Naposljetku, jedan lik posve drukčijeg profila, zadužio je Šibenik svojom predanošću u zaštiti prirode. Bio je to Aldo Frua, inače trgovac, član Društva Šubićevac. Istoimenu park-šumu njegovao je kao svoj vlastiti vrt, podižući svaku biljku i novi bor. Ne bez razloga, nazvali su ga prvim šibenskim ekologom.
A danas, u ovoj našoj opterećenoj stvarnosti, nema tko čovjeka nasmijati i razveseliti. Svatko je ponajprije samo za sebe.
"Tutti serii" – "Svi su ozbiljni", kako nam se još prije nekoliko godina u gradu čudio jedan talijanski gost.
Ali ako se sve mijenja, zar se i ovakve životne prilike jednom neće promijeniti – nabolje? I bez korone, naravno.