Čim se u nas desi kakav katastrofalan požar, odmah se krene u tradicionalan nacionalni sport – Ajmo tražit piromana. Znamo mi, ne može to biti slučajno, da se nešto zapali samo od sebe. I još da se zapali baš sad, ljeti, kad je najgora vrućina, i kad najviše puše, tako da se vatra brzo širi, a ni avioni ne mogu pomoći, jer ni oni po takvim uvjetima ne mogu letjeti. Dok smo još bili u ratu, i nedugo nakon rata, palio je po Jadranu naš omiljeni 'vanjski neprijatelj', Srbi, a sada kad se ta teza malo otrcala, na red je došao 'unutarnji neprijatelj', odnosno psihički poremećeni pojedinci. Zatvoriti ih, drakonski kazniti, naplatiti im štetu, grmi naše općinstvo u pravednom gnjevu. 'Ime i prezime nam dajte, zašto ih štitite!' - reže društvene mreže. Učini ti se, kad to čitaš, da i nismo daleko odmakli od srednjeg vijeka, kad su takvi gorjeli na lomačama, kao stvarni i(li) umišljeni krivci, vješci i vještice.
Ljeto je vrijeme i kada u Dalmaciji tradicionalno nedostaje kanadera. Pa se nacija s četiri milijuna nogometnih selektora pretvori u naciju s četiri milijuna zrakoplovnih stručnjaka. Koji zdušno računaju koliko nam ti aviona treba. Koliko god da ih imali, treba ih još najmanje toliko. Imamo ih šest, dva su na remontu, imamo trenuto četiri air – tractora, a tijekom ljeta pridružit će im se još dva, kako je najavio direktor Zrakoplovno – tehničkog Centra iz Velike Gorice. Znači dvanaset, šest jednih šest drugih.
Ali, šta on zna, naši internet ratnici, znaju da nam samo kanadera treba najmanje - 12. Zašto baš 12? Pa zato što smo toliko Rafalea kupili, skroz nepotrebno, naravno, umjesto da smo umjesto njih kupili još kanadera. A to što smo i s ovih šest protupožarna zrakoplovna velesila, pa trenutno gasimo i po Sloveniji i po BiH, to nema veze. Ispada da bi ih Kanađani samo za nas trebali (g)raditi, jer su ih baš zato što su vrlo skupi, i zbog male potražnje, prestali proizvoditi. Pa jedna ih Turska, koja je velesila, ima manje operativno sposobnih nego Hrvatska. Naši su ih kanaderi i piloti spašavali od vatre lani dok su njihovi protupožarni zrakoplovi trunuli u hangarima, gdje su im kabele izjeli miševi.
Ljeto i sezona požara je vrijeme kada i naši vatrogasci tradicionalno postaju heroji. Ostatak godine su uhljebi na državnoj plaći, koji ne rade ništa, nego leže ko junci. No, kada nam vatra zaprijeti kućama, onda se sjetimo kako je sramota što imaju malu plaću, i što su im vozila stara, i što im se oprema raspada. Pa se čudimo zašto ministar ne diže vojsku? Onu istu koju smo prije toga skoro pa ukinuli jer nam nije bila potrebna, samo nepotreban trošak i rashod. Da ih nije Krstičević prije koju godinu vratio u Sinj, Knin i Ploče, ne bi imali ni jednog vidjeti, a kamoli gdje poslati.
I na koncu slijedi već tradicionalno zgražanje koliko su naši heroji, koji se naglavačke bacaju u vatru, za nas, malo plaćeni. Ma nije moguće! Manje zarade nego konobari. Treba im, tim našim junacima, anđelima garava lica, dati plaću veću nego premijeru i saborskim zastupnicima, grmi sa svih strana. A političari na obilasku požarišta važno klimaju glavama.
Kako ne, evo sad će oni odmah, to sve, čim se vrate, samo što nisu. Pune su ih novine i portali, njih i požarišta. Sve tamo negdje do Velike Gospe i prve kiše. Onda se sve lagano zaboravlja. I vatrogasci, i herojstvo, i kanaderi, i vojska. Do srpnja iduće godine, i naredne sezone požara. Ako ih je manje, to je zato što smo svi skupa, čitav sustav, izvukao pouke iz lanjske sezone. A ako ih je više, klimatske su se promjene otele kontroli, toplinski val i val vrućine poharao je cijelu Europu...