Zanimljivo je pratiti polemiku, pa čak i svađu u Splitu, a tiče se vječne, i nama u Šibeniku, zanimljive teme – propadanje i turistifikacija stare gradske jezgre.
Glavni su akteri Grad, odnosno Puljak i Ivošević, s jedne, te HDZ-ovo Ministarstvo kulture, odnosno konzervatori, s druge strane, a prepucavanja su oko toga – tko bi to propadanje trebao spriječiti, zajedno s pretvaranjem većine ili svih poslovnih prostora u isključivo ugostiteljske objekte? Zaista, tko je taj? Tko bi trebao sačuvati živo gradsko tkivo za građane koji u njemu (još) žive cijelu godinu, i kojima treba i dućan, i urar, i postolar, a ne samo fast food i disko na otvorenom, koje će raditi šest ili sedam mjeseci, 24 sata na dan, a ostatak godine zvrljiti prazno. I pretvoriti splitsku – ali, i šibensku i bilo koju drugu staru gradsku jezgru – u grad duhova. To bi trebali konzervatori zabraniti, takve prenamjene prostora, tvrdi dvojac Puljak-Ivošević, a iz konzervatorskih službi odgovaraju da nije njihov posao voditi strategiju grada i određivati namjene pojedinih prostora. A u tome ih podupire i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, koja s novom splitskom vlašću ratuje i oko intendanta splitskoga HNK-a, Šibenčanina Srećka Šestana, kojeg oni hoće smijeniti, a ona ne da, što je sukobu oko navodnih ovlasti dodalo još i dodatni politički naboj.
’Đavolja sprava’
No pustimo politiku i zadržimo se na onom osnovnom – gradskim prostorima. Jer to je nešto što je već sad gorući problem i u Šibeniku, a eskalirat će, kao i u Splitu, već koliko sutra. Naznake toga dogodile su se još 2019. godine, kada su bankomati preplavili šibensku gradsku jezgru. Postavljeno ih je na malo prostora čak 20, najviše u Kalelargi, što je za dio javnosti bio signal da krenu u pravi “križarski boj” protiv “đavolje sprave” koja “blica i buči” devastirajući spomeničku, kamenu plastiku srednjovjekovnih gradskih jezgri ružnim izgledom, svjetlosnim i zvučnim zagađenjem. Treba to zabraniti, zajapurili su se puritanci, dok su konzervativniji tražili intervenciju konzervatora: Tko im je dao dozvolu? Imaju li papire? Liberalniji su upozoravali kako su bankomati u privatnom prostoru, u izlozima, da su značajan izvor prihoda kako privatnicima, tako i vlasnicima prostora – koji su često i jedno i drugo – i da su, kao takvi, ekonomski dobrodošli, jer s naknadom od tri tisuće kuna mjesečno, koliko plaćaju mjesečni najam, daju “subvenciju” obrtima i djelatnostima koje – ako nisu turističke – ionako jedva krpaju kraj s krajem. I kod bankomata se gradska vlast izvlačila na konzervatore, a konzervatori na gradsku vlast, na činjenicu da se bankomatima, iako su u privatnom vlasništvu, pristupa s javne površine, pa se onda najavljivalo kako će se za to – bla, bla – trebati ishoditi posebna dozvola, što je zahtijevalo i izmjenu Odluke o komunalnom redu. No onda je dogodine stigla pandemija pa se cijela stvar, barem u Šibeniku, zaboravila i razvodnila, a nije se ponovno razbuktala samo zahvaljujući tome što je ovogodišnjoj turističkoj sezoni svak molio Boga za zdravlje, pa su čak i oni “antiprotivni”, koji svake godine viču “Ajte ća”, bili tiši nego inače.
Iz masnog papira
No valjalo bi da oni koji misle da je moguće čarobnim štapićem i nekom čudesnom formulom propisati koliko bi čega i gdje u kojoj ulici trebalo biti, kojih obrta, djelatnosti i dućana, malo pogledaju koliko ima pekara u glavnoj i jedinoj šibenskoj ulici, od Baldekina do Doma zdravlja. Na desetke! I sve dobro rade, i ni jedna se ne zatvara! Zašto? Vjerojatno zato što u nas svi, od đaka u školama, preko studenata, radnika na terenu, pa do službenika u uredima, marendaju u – pekarama. Koje su Šibenčanima i Hrvatima i fast food i McDonald’s i ćevabdžinica i slastičarnica, mjesto za ne samo užine i večere, nego i kasne noćne i rane jutarnje obroke nakon izlaska.
Hrvati su, s prosječnom potrošnjom od 62 kilograma godišnje, najveći žderači kruha i peciva u EU-u, a posljedično tome i – najdeblji u EU-u. I zamislite sad, kad bi netko, pozivajući se na ove fakte, i činjenicu kako je to u suprotnosti s mediteranskom prehranom i našim tradicionalnim dalmatinskim načinom života, slow foodom i kulturom marendavanja, a ne jedenja s nogu, iz masnog papira, donio odluku da se barem pola tih pekara, koje nude nutricionistički upitna jela, visokoga glikemijskog indeksa, zdravstveno pogubna, u glavnoj šibenskoj gradskoj ulici zatvori. Koja bi to revolucija izbila...