'Volim Šibenik, ali ta ljubav često graniči s boli'

Povjerenstvo za izbor prve "Šibenske grandece", žene koja je svojim nesebičnim, volonterskim radom pridonijela napretku lokalne zajednice, nomoniralo je deset žena za to prestižno priznanje koje će prvi put biti dodjeljeno 8. ožujka 2017.godine. U svakom od slijedećih deset brojeva Šibenskog lista, koji je uz Radio Ritam i portal Šibenik News, pokrovitelj ove manifestacije predstavit ćemo po jednu kandidatkinju. U ovom broju to je sestra Fortunata iz bendiktinskog samostana sv.Luce na šibenskoj Gorici. Upitana kako bi samu sebe predstavila, vesela, blaga i puna pozitivne energije sestra Fortunata, zahvalna što ju je tim kandidirao, jer to doživljava kao priznanje samostanu i sestrama koje u njemu žive, odgovara:
– Rođena sam 1950.godine na Danilu. U samostan sam došla 1969.godine, nakon završene srednje škole. Još kao djevojčica, a posebno kroz srednju školu, zaljubila sam se u ove kale šibenske Gorice i u način života u samostanu. Ostala sam u njemu i, virujte mi, nikad se nisam pokajala – rekla je. S obzirom na to da u vrijeme dok je išla u srednju školu nije bilo prijevoznog sredstva za putovanje sa Danila, stanovala je u Šibeniku i došla u kontakt sa sestrama benediktinkama.
– Bile su jako dobre prema meni i shvatila sam da je moja misija ovdje, u gradu Šibeniku – dodala je.

 

Uslijedilo je podsjećanje na povijest samostana kojeg su 1639.godine osnovali Nikola Buronja i Nikola Ružić, njegovu ulogu u životu, obrazovanju i povijesnim zbivanjima u Krešimirovu gradu, vremenu kad su u samostanu bile ženska škola i vrtić, kad su sestre živjele od prodaje vina, likera, rakija, smokava, maslinovog ulja u konobi u kojoj je danas izložbeni prostor samostanske zbirke, za što je sestra Fortunata posebno zaslužna. U samostanu je danas samo šest sestara, a kad je ona došla bilo ih je dvadeseat i jedna.
– Nada uvijek umire zadnja. Bilo je vremena, nakon kuge koja je poharala Šibenik, kad je u samostanu bila samo jedna sestra. Broj sestara je rastao i padao i zato vjerujem da će se vrijeme promijeniti, iako mladih djevojaka u našem samostanu trenutno nema – kaže Fortunata. Benediktinke, a tako i sestra Fortunata, ostavile su pečat svojeg rada i života u Šibeniku, a posebno su povezane sa malobrojnima stanovnicima Gorice.
– Nama je čast što smo tu i sritne smo s našim ljudima koji oko nas žive. Nekada smo bili kao jedna velika obitelj i ono što želimo je da se to ponovo dogodi, da nas svih bude više. Evo, s ponosom mogu reći da u našoj ulici imamo četiri Luce – reče.

 

Kako je moto bendeiktinki "moli i radi", za svakodnevni život zarađuju same. Nemaju pomoći od Crkve, te iz državnog ili nekog drugog proračuna, već žive od rada svojih ruku.
– Nismo nikomu na teret. Radimo hostije za dosta župa u biskupiji, šivamo šibenske kape i pletemo džempere. Izrađujemo suvenire koje prodajemo u obližnjoj suvenirnici u kojoj nudimo i suvenire nekih šibenskih obrtnika, a ljeti je za posjetitelje otvorena i samostanska zbirka. Sve to donosi određeni prihod i mi smo zadovoljne, kaže skromna Fortunata.




Ta skromnost osjeća se i u njezinom isticanju samostanskog zajedništva prigodom otvaranja samostanske zbirke koja je dostupna javnosti, iako je ona u tomu imala posebnu ulogu.
– Mene je zapravo zajednica "isturila" vjerojatno iz razloga što sam tu rođena, zato što sam sa Danila, a moje Danilo je stari ilirski grad Rider, čime sam od malih nogu zadojena. Zanimala me stoga i povijest samostana, povijest našeg grada, čitala sam i proučavala i mogu s ponosom reći da Šibenik, koji slavi 950 godina od prvog spomena, naš samorodni hrvatski grad ima bogatstvo kojim se malo koji grad može pohvaliti. Volim Šibenik, ali ta ljubav često graniči s boli. Boli me velika nezaposlenost i to što naši mladi moraju odlaziti iz Šibenika. Imamo bogom dan grad, moramo zasukati rukave i učiniti sve da nam mladi ostanu, jer, što će nam mrtvi grad – rekla je na kraju sestra Fortunata.