Kao da je ljepota babljeg ljeta tog ponedjeljka, 16. rujna 1991. godine barem na tren potisnula u drugi plan crne vijesti, koje su tih dana stizale ne samo iz praktički okupiranog Vukovara, već i dobrog dijela šibenskog zaleđa. O ratu, koji je počeo. Sumnju u najgori scenarij (čitaj: agresorski napad na Šibenik) pokušao nam je tog jutra u kafiću na rivi odagnati jedan mladi hrvatski vojnik:
– Šjor, možete mirno spavati. Sve je pod kontrolom. Hrvatska vojska i policija vode računa o svemu, ama baš o svemu.
No, sumnja se opet rodila, kad smo prešli Šibenski most. S unutrašnjom dvojbom:
– A što, ako agresor krene na Šibenik Stankovačkom cestom, koja i nije tako zaštićena!?
Ranog popodneva sumnja se dodatno pojačala, jer, za razliku od minulih dana, nije bilo dovoljno igrača za uobičajenu utakmicu malog baluna između kabina na Jadriji. Dapače, Šibenčani su oko 17 sati počeli žurno napuštati staro gradsko kupalište. Više nije bilo dvojbe da se nešto opasno kuha ili da su ćakule o napadu pobunjenih Srba sve samo ne – ćakule.
– Jučer nam je govorila naša susjeda Rada kako ima informaciju da će JNA napasti Šibenik. No, nisam joj, ruku na srce, vjerovao – kazivao nam je Šime iz šibenske Crnice i požurio kući.
Zvuk sirene
A gospođa Radojka je sestra zloglasnog partizanskog zapovjednika s Kočevskog roga i ekstremnog dalmatinskog Srbina Sime Dubajića. Nije lako pretpostaviti što se sve događalo u Radinoj duši, kad je, ipak, ostala u gradu, makar je znala za napad!? Iz svog prkosa (ili tuge!?) nije ni sišla u sklonište, kad se nešto prije 18 sati zlokobno oglasila sirena Centra za obavješćivanje.
Zvuk sirene, koja je označila opasnost od napada na Šibenik hrvatski su ratnici na Šibenskom mostu, ruku na srce, dočekali nespremni. Igrali su briškulu i trešete, kad im je sobarica u motelu "Panorama" uletjela s opaskom i informacijom: – Vi razmišljate o tome triba li baciti fureštog aša, a tenkovi su već u Zatonu!
Zadnji čas su pred agresorom pobjegli borci iz Krkovića. O panici, koju je izazvala kolona srpskih tenkova i ratnika vjerojatno najbolje govori podatak da se u zadnji tren, radi bijega, u tijesnom "fići" našlo, vjerovali ili ne, čak 11 vojnika. Kakav je tek strah pretrpio hrvatski vojnik Alen Gulin, koji se transporterom zaputio prema Zatonu, te se na jednom zavoju umalo sudario s neprijateljskim tenkom! Vozio je potom na rikverc, pa uspio pobjeći bijelim putem prema zatonskom vodospremu.
U mogućnost napada na Šibenik, očito, nije vjerovao ni pokojni biskup Srećko Badurina, kad je svog katedralnog župnika don Marija Kosića tog ponedjeljka poslao u Benkovac kako bi iz vojarne izvukao Hrvata Kristijana Jurjaka, kasnijega gradonačelnika Cresa. Don Mario i Kristijan su se toliko prepali agresorskih granata da su umjesto u Šibenik krenuli prema Zadru, te silno prestrašeni vozili zadarskom Kalelargom, kojom nikad nije bio dozvoljen promet!
Suočena s nemalom neprijateljskom silom šačica hrvatskih branitelja je za tren napustila Šibenski most. Ostaje, stoga, pitanje zašto pripadnici JNA i pobunjeni Srbi nisu prešli most i ušli u Šibenik!? Vjerojatna je teorija da je i agresora drmao strah ili pretpostavka da je most miniran. Zato su se tek zadovoljili granatiranjem Krešimirova grada. Informacije iz neprijateljskog tabora govore kako pukovnik JNA Slavko Lisica nije slušao ni zloglasnog Ratka Mladića, koji, navodno, nije tražio da agresor stigne na Šibenski most, već da se samo utabori te večeri u Čistoj Maloj.
Mobilizacija
Neprijateljski vojnici i tenkovi nisu, međutim, utjerali strah u kosti hrabrim vojnicima i mještanima šibenskog kraja. Vodički je, primjerice, Krizni stožer na čelu s gradonačelnikom Radom Ivasom za tren organizirao mobilizaciju novih ratnika. U uskoj suradnji s hrvatskim gardistima i policajcima Antom Buhom, Antom Juričev-Martinčevom, Joškom Ferarom i Martinom Čičin-Šainom, koji je u rodne Vodice stigao poslije pakla, što ga je jedva preživio, kad su martićevci napali policijsku postaju u Kijevu. Po oružje je stigao i sjajni vodički snimatelj Šime Strikoman.
– Što će tebi, Šime, puška!? Tvoje je glavno oružje kamera. Imat ćeš, nažalost, dovoljno zadaća za snimanje ratnog materijala. Nek' sve ostane zapisano. Znaš već kako je s ljudskim sjećanjima. Malo izblijede, a kod nekih se javlja i čudna želja da mijenjaju prošlost – proročanski je gradonačelnik Rade govorio snimatelju Šimi.
Vjerojatno se pitate gdje su te večeri nestali šibenski ratnici sa Šibenskog mosta? Bijelim putovima, te kroz vinograde i maslinike probili su se do Jadrije. Osvanuli su pred kućom autora ovog teksta.
– Šjor Ivo, ne trebamo ništa posebno. Samo bismo nešto na brzinu popili, pa se brodom prebacili u Zablaće, vratili na frontu. Moramo ih potjerati sa Šibenskog mosta – bez ikakvog straha govorio je Boris Živković, nekadašnja nogometna nada.
Svjetioničari s Jadrije uslišili su im brzo molbu da se vrate na ratište. Pod okriljem noći prebacili su ih u Zablaće.
Živkovićeve riječi su razgalile umirovljenika Duška Šarića, koji se, također, pojavio na platou naše vikendice.
– Ne možemo mi, moj kume, ni slučajno izgubiti ovaj rat. Naši se momci nisu prepali nbi tenkova, ni topova, već samo žele natrag u borbu – sa zadovoljstvom je konstatirao Duško.