Caritasu Šibenske biskupije Grad Šibenik dodijelio je Nagradu grada „za osobit doprinos u socijalnoj i duhovnoj pomoći građanima u vremenu pandemije bolesti COVID-19“. Tko ih je nominirao za nagradu na koju su izuzetno ponosni, zamjeniku ravnatelja Miljenku Jukiću koji je nagradu primio na svečanoj sjednici Gradskog vijeća povodom Dana grada i blagdana sv. Mihovila, nije poznato.
Uostalom, to je najmanje bitno i svaka čast onome ili onima koji su ih se sjetili. Jer, šibenski Caritas – kako u narodu zovu ovu humanitarnu ustanovu – zaslužio je ne samo ovu, već tko zna koliko i kojih nagrada za sve što čine u ovim bremenitim vremenima. I ne samo u pandemiji, već otkad postoje i neumorno ljudima pomažu.
Od ratnih godina, poraća, ekonomske krize 2008., većih i manjih nepogoda pa sve do ove nedaće zvane korona ili COVID, svejedno, za potrebite su uvijek tu. I koliko god im samima bilo i jest teško, s razumijevanjem će dočekati svakoga tko im se za pomoć obrati. Dobit će u Caritasu savjet, toplu riječ i topli obrok, odjeću i obuću ako im treba, paket hrane, prenoćište, novac za putnu kartu do bolnice ili kuće… Svaku vrstu pomoći koju mogu pružiti čovjeku u potrebi. Nažalost, ljudi koji žive na rubu siromaštva i kojima je svaka pomoć dobrodošla u ovo vrijeme pandemije je sve više.
Zbog toga je povećan i broj kuhanih obroka koji se svakodnevno, osim nedjelje, pripremaju u Caritasovoj Pučkoj kuhinji u koju smo početkom tjedna i sami „zavirili“.
- Danas spremamo fažol za one koji po obrok dolaze kod nas, a onima kojima se dostavlja hrana spremamo juhu i meso, pomidore, zelenu salatu, pecivo - rekla nam je pomoćna radnica u kuhinji Ankica Verović, koja 22 godine zajedno s glavnom kuharicom Snježanom Bobanović priprema i kuha hranu. Na pitanje kada je bilo teže raditi i može li se uopće usporediti ratno i poratno vrijeme te ekonomska kriza s današnjim trenutkom, bez razmišljanja odgovara - ne može!
Teže nego u ratu
- Uh… najteže je od kad je počela korona. Uvijek smo u nekoj neizvjesnosti, strahu i što je najgore od svega, nitko ne zna kako će se situacija dalje razvijati - rekla je Ankica, a njezina kolegica Snježana dodala:
- Ovdje sam od 1992. godine i tada smo pripremali obroke, a ova Pučka kuhinja otvorena je 1994. i mogu reći da je najteže i puno neizvjesnije u ovo vrijeme korone. Ipak je u pitanju bolest, virus koji ne vidite. Za vrijeme rata čovjek se od granate ili metaka mogao sakriti, a od korone ne možeš. Svakodnevno smo u kontaktu s ljudima i jako je, jako teško ostati sabran i normalan u cijeloj ovoj situaciji - reče Snježana.
Inače, tog dana pripremale su 175 toplih obroka, među kojima 21 za dostavu. Ostali korisnici Pučke kuhinje, koja se za podjelu hrane otvara u 11.30 sati, dolaze po svoj obrok, a od kada je pandemija, ne mogu hranu konzumirati u blagovaonici, već ju nose kući.
- Dođu s posudama, podijelimo im hranu, nose ju kući i nema zadržavanja. Sve uspijemo opremiti za sat, najviše sat i pol vremena, jer za višečlanu obitelj po hranu dolazi jedna osoba - rekla je Snježana. Dodala je da je otkad je počela korona-kriza sve manje donacija, te je zahvalila onima koji su im ostali vjerni.
- Jedan veliki strani trgovački lanac donira nam voće, povrće i drugu robu koja je pred istekom, a jedan drugi kruh. Tu su i neke naše domaće trgovačke kuće i nekoliko šibenskih pekara sa svojim donacijama - reče Snježana.
Zamjenik ravnatelja Jukić dodaje da treba zahvaliti i maslinarima koji već godinama doniraju maslinovo ulje.
- U vrijeme prerade maslina u dogovoru s našim uljarama postavimo posudu u koju ljudi koji to žele uliju ulja koliko mogu. Pola litre, litru… i na taj način mi skupimo dovoljno ulja za potrebe naše kuhinje, a dio dajemo i Caritasu u Kninu - rekao je.
Korisnici pučke kuhinje
Pučka kuhinja niti jednog dana otkako je svijet zahvatila ova pošast nije zatvorila svoja vrata.
- Kuhinja mora raditi, jer naši korisnici moraju jesti. Mjesečno se priprema između 3000 i 3500 obroka, što je na godišnjoj razini oko 40.000 obroka. Nažalost, od početka pandemije primjećujemo povećanje broja ljudi koji dolaze po kuhane obroke, što ima logike jer 30 dana u mjesecu imaju sigurno što jesti. Ljudima u potrebi koji žive u udaljenijim mjestima pomažemo paketom prehrambenih potrepština, ali one mogu zadovoljiti maksimalno tjednu potrebu, a dijelimo ih jednom mjesečno. Doduše, ima ljudi koji žive u gradu, ali zbog ponosa ne dolaze u Pučku kuhinju, a ja uvijek kažem da je ponos dobar, ali od ponosa se ne živi i ne jede. Razumijemo ljude i zato maksimalno vodimo brigu o dostojanstvu naših korisnika - rekao je Jukić. Korisnicima iz grada Šibenika koji nisu u mogućnosti po hranu doći u kuhinju, a takvih je trenutačno na 20 adresa, djelatnik Caritasa svakodnevno dostavlja hranu na "kućni prag".
- Radi se o našim stalnim korisnicima, osobama koje su stare i nemoćne, polupokretne ili nepokretne i žive u udaljenijim gradskim četvrtima. Sada imamo i nekoliko korisnika koji su oboljeli od korone i moraju biti u izolaciji te i njima dostavljamo hranu. Naravno, kontakata nema. Naš vozač posudu s hranom ostavi ispred vrata, uzme praznu i ide dalje. Uglavnom, došli smo skoro do limita, a to je 25 adresa, koliko možemo opremiti dostavljajući hranu - ispričao je Jukić. Na pitanje o strukturi korisnika pučke kuhinje odgovara da je šarolika.
- Uglavnom se radi o stalnim korisnicima, neki su tu godinama, a neki desetljećima jer im se ekonomski status ne mijenja. Ima samaca, starih osoba, ali i mlađih obitelji s djecom koji žive od socijale ili imaju minimalna primanja. Tu su i beskućnici, njih 15, koji koriste smještaj u našem Prenoćištu za beskućnike u Ulici braće Polića. Naravno, ako dođe netko novi, neće ostati gladan i ako se pojavljuje više dana, da bi postao stalni korisnik, treba dokumentacijom dokazati svoj socijalni status. Znate, dogodi se, ali rijetko, da nas netko pokuša „prevariti“. Mi izvrsno surađujemo s centrima za socijalnu skrb, Crvenim križem i drugim institucijama, tako da nije problem doznati je li netko zaista u potrebi ili nije - zaključio je Jukić.
Više od desetljeća isti iznos iz Grada i Županije
Kad je riječ o financiranju troškova pučke kuhinje, Jukić ističe da je veliki problem to što su sredstva koja godišnje dobivaju iz proračuna Grada Šibenika i Šibensko-kninske županije više od deset godina ista. A treba li govoriti koliko su troškovi u jednom desetljeću porasli?
- Grad Šibenik nam daje 160.000 kuna za program Pučke kuhinje, a Županija 57.000 kuna za program dostave hrane. To su namjenska sredstva, a troškovi su daleko, daleko veći. Razumijemo da su vremena teška, ali ukazat ćemo im na taj problem, a koliko će biti sluha, vidjet ćemo - rekao je Jukić
Šibeniku treba hospicij
Miljenko Jukić je osoba koja daje sve od sebe kako bi siromasima, kako naziva osobe u potrebi, pomogao. Osim što 'kopa i rukama i nogama' kako bi kupili stan za smještaj žena beskućnica, a njih je nekoliko u Šibeniku, životna želja mu je da Šibenik dobije hospicij za stare i bolesne, umiruće osobe jer smatra da svaki čovjek na 'onaj svijet' treba otići dostojanstveno.
- Točno je, to je moja velika želja. Ideja je stara dvadesetak godina i žao mi je što do danas nije postala stvarnost, dok su neki gradovi, poput Splita ili Pule, to već realizirali. Palijativna skrb mora biti u tkivu grada, a ne izvan njega. Kao i prije dvadesetak godina, i danas mislim da je zgrada prve šibenske bolnice, Šibenčanima poznatija kao Uboški dom, koja je u privatnom vlasništvu, prava lokacija za hospicij. Mislim da bi se ne samo Caritas, već i cijela zajednica oko toga trebali više angažirati, jer su potrebe za palijativnom skrbi iz dana u dan sve veće. Iskreno, nadam se da ću dočekati dan kada će i naš Šibenik dobiti hospicij - rekao je Jukić.