Bilo je to godine 2000., kada sam, tada još mlad i nadobudan novinar, bio sa šibenskom delegacijom u posjetu prijateljskom gradu Herfordu, u Sjevernoj Rajni – Vestfaliji, najvećoj i najbogatijoj njemačkoj pokrajini. Bio je tamo, u blizini Herforda i nekakav park prirode ili nešto tome slično, nekakav krajobraz pod zaštitom, u koji su brižni domaćini pozvali i tadašnjeg direktora Nacionalnog parka Krka, koji je također bio s nama, da vidi kako oni Nijemci, to rade, tu zaštitu prirode i skrb o njezinim zaštićenim dijelovima. I još se usput ispričavali
– "Nemojte nam se rugati. Ipak, to nije nacionalni park!" A kada se direktor vratio, onda je svojim Šibenčanima pričao kako su mu domaćini pokazali nešto nama – i tada, ali i sada - neviđeno i nezamislivo. Katastar! Ali, ne onaj zemljišta i nekretnina, koji mi ni danas nemamo sređen, nego katastar – stabala! Sva uredno popisana, svaka breza, bukva, jela, smreka, svaka fotografirana i dokumentirana, s precizno vođenim podacima, koliko je stara, kad je zadnji put liječena, orezivana, zaprašivana, tretirana.
A što me na tu davnu zgodu sjetilo? Pa gotovo komična vijest pristigla godine gospodnje ove, iz Državnog zavoda za statistiku, kako se popis stanovništva, najavljen za travanj, odgađa – na neodređeno. A ovisno o situaciji, nadamo se da će početi na jesen. Dakle, dok Nijemci znadu koliko imaju bukava, mi ne znamo ni koliko nas ima! I ne samo da ne znamo, nego ne znamo ni kad ćemo to saznati. Umjesto podataka, činjenica i fakata, naši nam državni činovnici nude ufanje i nadu. Kada bi popis mogao početi. Ne i kada će završiti, koliko će trajati. Blažena pandemija!
Uvijek nama nešto takvo dobro dođe, pa mi nađemo izgovor. - "A tko to može znati, u ovoj izvanrednoj situaciji, u ovoj koroni. Vidite vi, šjor moj, da je cili svit blokiran i paraliziran. I kako ćemo mi sad vama znat kad će to i šta će bit. Bit će kad bude! Eto tako, pa se čujemo."
I tako jedne godine jedno, druge godine drugo, polako vrag odnija prišu. Ka da je posal zec, pa će uteć. A nema tome ni dugo, prije dvije godine, kako se spektakularno najavilo da neće više bit ovog klasičnog popisa, nego kako se uvodi novi, moderni, državni registar. Ali, bit će da se i tu malo kasnilo, pa su se onda u međuvremenu ispravili da će ovo bit zadnji koji će se provodit "na terenu", putem anketa. Dok nije došla korona.
Dakako, da je riječ samo o registru stanovnika, ni pola jada. Ali nije. Jer, mi već godinama provodimo izbore a da ne znamo ni koliko imamo birača – više ih je nego stanovnika - mi gradimo POS-ove stanove i dajemo poticaje za mlade obitelji, a onda čitamo u novinama kako se ti stanovi preprodaju ili daju u najam – masovno - a mlađarija nam ide u Irsku, Njemačku ili gdje već, kako bi zaradila za stan i krov nad glavom.
Ukratko, samo se s kvalitetnim podacima mogu donositi javne politike od kojih možemo očekivati učinke, što je potvrdila Sanja Klempić Bogadi, demografkinja s Instituta za migracije i narodnosti i dodala da je prije registra stanovništva potreban i registar stambenih jedinica. Naravno, nagradno pitanje glasi – pa kako se dosad radilo, i još se radi? Pa, napamet! Zato su i rezultati ovakvi – "Boli glava!" I ispada da se Nijemci i njemačka država bolje staraju o svojim bukvama, nego mi o vlastitim građanima. Zato oni koji mogu i idu tamo, gdje postoji sustav, a ne – Vidjet ćemo! Čut ćemo se! Javim ti se! Nastavite niz...