Šibensku pijacu obišli smo u utorak u ranojutarnjim satima. Uglavnom se prodaje domaće voće, povrće, razni prehrambeni proizvodi, poput jaja, mesa, ribe, maslinova ulja, meda, sira i raznih drugih proizvoda.
Ali ljudi nema ni za lijek, tako nam kažu pomalo razočarani dugogodišnji prodavači i OPG-ovci na tržnici. Najviše je to skrivio raskopani grad, poremećene autobusne linije, a ljudima iz Crnice, primjerice, treba prijeći sedam kilometara kako bi došli kupiti pola kile ili kilu zelja, kaže prodavačica Seka. Njezini kolege tvrde da je razlog pustošu na tržnici i to što ljudi imaju sve manje novaca.
Za razliku od ipak razgovorljivih prodavača na zelenoj tržnici, u ribarnici je za bankom bio jedan jedini ribar, neraspoložen makar da razmijenimo koju riječ. Pred njim su bile dvije kašete sitne ribe. Zanimalo nas je zašto je ovih dana slaba i ponuda na peškariji, ali nismo imali koga upitati.
– Otkad su trgovački centri otvoreni na sve strane, dosta je kupaca otišlo s tržnice. Tamo imaju besplatni parking i sve im je nadohvat ruke. Ne možemo prodati količinu koju donesemo, tako da se s troškovima ne uspijemo pokriti. Kad uberemo 10 kila zelja, prodamo kilogram ili dva, i to se tako vuče po tri dana... Dok sve platite, ostane vam jako malo – žali se Zvonko Bljajić, vlasnik OPG-a Prović.
A baka Divka, koja je običavala brzo rasprodati blitvu, špinat i salatu, danas kaže:
– Da je sve mukti, nemam kome prodati. Inače, osim vrta, imam vinograd i masline, a najviše ih volim sama obrađivati.
Nema dobrog pristupa
– Na tržnici sve kupujem, barem je sve domaće, ili vjerujem da je. Starog sam kova, a u trgovački centar idem jedino kada mi zatrebaju deterdženti i ostalo čega nema na pijaci – rekla je gospođa Zlatka, godinama vjerna tržnici. A Josip Trogrlić, prodavač voća i povrća, govori kako je realnost, nažalost, da je malo posla u Šibeniku, a kada je tako, onda ni prodaja ne cvate. Osim toga, nastavlja, zbog radova na gradskim ulicama ljudi iz cijelog jednog kvarta mogu doći najdalje do Doma zdravlja, ali ne i do pijace, govori Josip. Bio je posvuda u svijetu, i uvijek, govori, prvo ode na tržnicu i tako najbolje upozna grad. Na tržnicama je uvijek zanimljivo, bilo to u Amsterdamu, Rotterdamu, Muenchenu, Hannoveru, kaže, hvaleći naročito jabuke iz Slavonije i neretvansku ciklu na svome banku.
Kod Rade Đepine sve je domaće, a kupca i potražnje niotkud, negoduje dugogodišnji prodavač na pijaci iz Ravnih kotara.
Imao je Rade nekoliko slučajeva gdje dobri kupci za restorane dođu, ostave auto na dvadesetak minuta i dobiju kaznu za nepropisno parkiranje od 300 kuna. Nakon toga su izgubili volju dolaziti jer nema dobrog pristupa tržnici.
– Sad je najteže razdoblje, još nekih dvadesetak dana, jer je stara roba pri kraju, a nova tek treba doći. Nema druge, moraš ići do kraja i snaći se kako god znaš – pojasnio je Rade.
A njegov kolega koji se nije htio predstaviti, također prodavač, rekao nam je ovo:
– Jedino znam raditi! A kako je bilo lipo biti mlad, tada sam samo lagao curama...!