Predsjednica Udruge "Aurora" kandidatkinja je za Šibensku grandecu: Našoj djeci invalidska kolica neće biti okovi

Odlučnost, nepokolebljivost, upornost i nesebična ljubav prema svojem djetetu i njemu sličnoj djeci potrebna je da bi se "pomicale granice" vlastitog života, ali i zajednice u kojoj se živi.

Da je sve moguće i kad se čini nemogućim, živi je dokaz Marijana Rajić, jedna od šest kandidatkinja za ovogodišnju laskavu titulu "Šibenska grandeca".

Šibenka je, s obitelji, suprugom i dvije kćeri živi u Raslini i ima status roditelja njegovatelja, za koji se izborila još 2008. godine. Potpuno se od tada posvetila starijoj kćeri Niki, danas sedamnaestogodišnjoj djevojci, koja od rođenja boluje od cerebralne paralize.

Jedna je od osnivačica, a zadnje dvije godine i predsjednica šibenske Udruge oboljelih od cerebralne paralize i ostalih tjelesnih invalida "Aurora", koja djeluje šestu godinu. Sve je krenulo spontano, iz potrebe. Udruga danas broji 32 člana, djecu od najranije dobi do studenta, koja imaju 80 do 100 posto tjelesnog invaliditeta.

- Kad imate dijete koje boluje od cerebralne paralize ili drugog oblika invalidnosti, vaš život se u potpunosti promijeni. Kao majka sasvim se posvetite djetetu i puno je lakše kad imate s kim razmijeniti iskustvo, primiti i dati savjet. Zaista sam sretna što smo osnovali udrugu, imamo svoj prostor, sastajemo se, naša djeca tu dolaze, organiziramo za njih različite radionice, uključeni su u život zajednice i ono što je važno istaknuti je da im ne dozvolimo bilo kakva ograničenja zato što su u invalidskom kolicima - govori Marijana. Sve se, nastavlja priču, dogodilo spontano.

Spontano udruživanje

- Nas šestero roditelja sjedili smo u čekaonici fizikalne terapije u šibenskoj bolnici i čekali da djeci završi terapija. Znate kako to ide... Razgovarali smo o djeci, dijagnozama, iskustvima, poteškoćama i - riječ po riječ - shvatili da imamo puno toga jedni drugima reći, da si možemo pomoći, dati savjete, pa smo odlučili osnovati udrugu. Zapravo, shvatili smo da ako ne pomognemo sami sebi, neće nam pomoći ni drugi koji ne znaju što to znači imati dijete s invaliditetom. Nismo imali prostor za rad, pa smo se prvih godina sastajali po našim kućama jednom mjesečno, potom svakih 15 dana. Shvatili smo da smo to prerasli i da nam je potreban kutak u kojem ćemo se redovito nalaziti, održavati kreativne radionice za djecu, psihološke za nas roditelje, te imati druge aktivnosti - govori Marijana.

Jedno vrijeme bili su u neadekvatnom, iznajmljenom prostoru u privatnoj kući na Meterizama, pa su se sredinom 2017. preselili u Ulicu kralja Zvonimira 126, u prostor od 40-ak kvadrata u prizemlju, također u najmu, ali s pristupom za automobile i invalidska kolica.

- Naša djeca su uključena u predškolski odgoj, u sustavu su redovitog osnovnog i srednjeg obrazovanja, a imamo djece i na fakultetima. Status roditelja njegovatelja ima 70 posto naših članova. Inače, naša djeca nemaju potrebu za poludnevnim ili dnevnim boravkom jer su uključeni u redoviti sustav, a nekima poput moje Nike profesori dolaze kući i tako imaju školu u kući. Roditelji brinu o djeci, a Udruga je osigurala dodatne aktivnosti. Sad smo u fazi prikupljanja sredstava za nabavu liftinga za gradski bazen koji koriste naša djeca. Pomažu nam u tomu druge udruge i institucije kroz razne humanitarne aktivnosti, a očekujemo i financijsku pomoć Ministarstva branitelja. Djeca su i u sustavu terapije pomoću konja u Dubravi, u konjičkom klubu "Kolan". To su, uz redovitu fizikalnu terapiju, najbolji oblici terapije koja im puno pomaže - kaže Marijana i dodaje da imaju volontere koji pomažu djeci na bazenu, na radionicama, ali i u učenju.

Ima tu i djevojaka, pa se za njih organiziraju i radionice šminkanja. Uključeni su u društveni život grada i premda često nailaze na fizičke barijere, kaže da je empatija ljudi prisutna na svakom koraku i ljudi im rado pomažu.

Pomaže i susjedima

Marijana, koja ima strahovito puno energije i želje za pomaganjem drugima, uvijek je na raspolaganju roditeljima i djeci, ali i drugima.

- Ne mogu se više zamisliti raditi sedam sati u nekoj kancelariji i ne vidim se više u poslu na kojem sam radila, a radila sam sedam godina u jednoj banci. I kad bi se dogodilo da izgubim status roditelja njegovatelja, ne bih to više mogla. Osjećam i znam da sam puno više učinila i spremna sam i dalje pomagati onima kojima je pomoć potrebna, rješavati njihove probleme i biti im dostupna 24 sata. Ništa mi nije teško. Evo, ja mojim susjedima u Raslini donosim lijekove, vozim ih kad treba kod liječnika i uvijek sam im na raspolaganju, za bilo što da trebaju - reče Marijana.

Ne samo da se brine o svojoj Niki i članovima Udruge, Marijana ima želje i volje za konstantnim učenjem. Još 2007. u Zagrebu je završila edukaciju za pomoćnika u nastavi, prošla je niz tečajeva vezanih uz Nikinu dijagnozu, pri kraju je tečaja za tumača hrvatskog znakovnog jezika, a sprema se ovih dana za trenersku školu W-slalom, nove paraolimpijske discipline.

- To je novi sport za djecu s teškoćama u razvoju koja se kreću pomoću kolica i koji je iznimno koristan u njihovom osamostaljivanju i socijalizaciji. Radimo to u suradnji s Udrugom osoba s invaliditetom "Sveti Bartolomej" iz Knina i Nika i ja već vježbamo - na kraju će Marijana.

Na pitanje kako je primila vijest o kandidaturi za Šibensku grandecu kaže da je bila u pozitivnom šoku, počašćena što je u društvu naj-žena i zahvalna onima koji su ju predložili.