Sačuvao sam jedan tekst iz Šibenskog lista, iz ožujka 2014. godine. Znao sam da će mi kad-tad zatrebati. Nadnaslov mu je "Šibenska gradska uprava zatečena". A naslov "Talijani pokrenuli projekt upisa šibenskih tvrđava na UNESCO-ovu listu!". Čemu takva oprema teksta? Koji je trebao biti – senzacionalan! Zašto je gradska uprava zatečena? A di je bravo, juhu, tako treba. Super, UNESCO-ova lista. Pa to je svjetsko priznanje, strašna stvar! Zato što je riječ o Talijanima! A tu treba puhati i na hladno.
Da ne bi netko sutra rekao – Aha, dakle, vi priznajete da su te tvrđave talijanske!. Da nisu šibenske i hrvatske, nego mletačke, venecijanske i talijanske. Da ne bi netko rekao – P...V...M...! Ono za što su naši hrabri preci ginuli, vi ste, dali potezom pera, prodali za Judine škude! Fuj, bagro! Ono što nije uspjelo iredentistima i Mussoliniju, sada bi Talijani rufijani htjeli ostvariti uz pomoć UNESCO-a! Jer, upravo je talijansko ministarstvo za kulturna dobra pokrenulo te godine "projekt izrade prijedloga za upis na Listu svjetske baštine niza obrambenih sustava s teritorija nekadašnje Republike Venecije u razdoblju od 15. do 17. stoljeća. Dakle, nekadašnje Republike Venecije.
"Znači li to ako mi to potpišemo, da smo potpisali da to nisu naše, nego talijanske tvrđave, da ih se odričemo?!" – dumali su vjerojatno činovnici u Ministarstvu kulture RH.
Lukavi Latini
Jer "lukavi Latini", svjesni valjda upravo ovakvih konotacija, svoj su prijedlog ponudili i Crnoj Gori i Hrvatskoj, da to bude "zajednički prijedlog". A Ministarstvo kulture RH postupalo je s njime kao da je riječ o – radioaktivnom otpadu. Ili tempiranoj bombi. Uostalom, pročitajte sljedeću formulaciju iz tadašnjeg dopisa: "Ministarstvo kulture RH razmotrilo je prijedlog, te ga je, uz suglasnost Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH, načelno prihvatilo". Dakle, samo načelno! Što znači, ne u potpunosti, da ne bi, ako nešto krene krivo, bilo po njima. Da ih ne bi ribalo: "Pa kako ste mogli to prihvatiti!" A da ne bi bilo samo po njima, lukavo su se pokrili i s još jednim hrvatskim ministarstvom, onim vanjskih i europskih poslova. Napisali su, uz njihovu suglasnost. Znači, nismo mi! Mi smo lijepo pitali!
I u tadašnjoj gradskoj upravi postupali su slično. Nije se izjašnjavao gradonačelnik Željko Burić, nego je to umjesto njega učinila tadašnja pročelnica Ureda Ana Gojanović. Za to je, uostalom, i primala plaću. Ako što krene po zlu, bit će po njoj, a ne po gradonačelniku. I ona je bila načelna. I mudra. "To je lijepa vijest, kazala je, ali mi o njoj ništa ne znamo!" Ili doslovno – "Ovo nas svakako raduje, iako o tome da se na tom projektu nešto radi nije znao nitko u gradskoj upravi, a o svemu smo doznali od Ministarstva kulture. Iz talijanskog ministarstva, koliko nam je poznato, s Gradom Šibenikom nitko nije kontaktirao", kazala je Gojanović Rakić. Ni šibenski konzervatori, naravno, ništa nisu znali. Pametni i oni!
Naravno kada je, na temelju te prijave, došlo do uvrštenja Tvrđave svetog Nikole na UNESCO-ovu listu, onda je zaslužnih bilo koliko hoćeš. Nitko više ne spominje Talijane, bez kojih mi UNESCO-a ne bi ni vidjeli. Koji Talijani, koji bakrači. A ko to ima što mi imamo, dva spomenika UNESCO-u u jednom gradu – našu katedralu i našu tvrđavu, ponosnu čuvaricu Šibenika s mora! To što je upisana na UNESCO-ov popis Svjetske baštine zajedno s još 15 lokaliteta, u Italiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, pod nazivom "Mletačke utvrde od 15. do 17. stoljeća", koga briga? Kad mi znamo da je to sada naše, šibensko i hrvatsko.
To triba skavati!
Za razliku od šatora na Svetom Ivanu. Koji je – turski! I koji je ovih dana toliko uzburkao strasti u Šibeniku kao da je Bitka za Šibenik iz Kandijskog rata 1647. godine bila jučer. Stvar je došla dotle da su u Gradskom vijeću grada Šibenika neki oporbeni vijećnici – HSS-ov Milorad Mišković Kasper – usporedili to s postavljanjem "spomenika Draži Mihailoviću na kninskoj tvrđavi". A Hrvoje Zekanović se u pravedničkom gnjevu i domoljubnoj ognjici upitao, s obzirom na to da je Sveti Ivan simbol obrane Šibenika od Osmanlija – "Što je sljedeće? Hoće li netko možda doći na ideju da postavi srbočetničke tenkove na Šibenski most!?"
Ne sljedeće Hrvoje, nego se to već dogodilo. Netko je već došao na tu skarednu ideju! I to ne netko, neki srbočetnik, nego baš suprotno, hrvatski branitelji. Oni su, naime, postavili srbočetnički tenk, i to baš model T-55, pokraj ceste, na Vlačinama, kraj Pakovog Sela, u spomen na one koji su u rujnu 1991. godine zaustavili kolonu tih istih ili sličnih tenkova koji su krenuli na Šibenik s leđa, s drniške strane, dok su ih braća čekala na mostu. Taj tenk, mrski simbol srbočetničke JNA, koja je sijala smrt diljem Lijepe naše, pod hitno treba skavati, kao i turski šator na Tanaji. A ne da nam se naša hrvatska djeca veru po njemu, u desetinama i stotinama, i da se tamo čim učini malo ljepšeg vremena slikavaju.!
Uzmi macu i kreni! Kad skavaš, imaš još jedan na ulazu u Čavoglave. Kod Svetog Ilije. A tamo, kao ni Turci na Svetom Ivanu, ne da nisu bili sad, nego ni prije!