Taman kad su se dobro uhodali i na posve neuobičajen način sprijateljili sa starijim sugrađanima, bili im na usluzi svakog dana i u svakom trenutku od sredine ožujka, volonteri Gradskog društva Crvenog križa Šibenik kao da žale što mjere uvedene u borbi sa i protiv koronavirusa pomalo popuštaju. Osobe starije od 65 godina koje su najrizičnija skupina više ne moraju biti strogo ‘zarobljene u četiri zida, pa je za volontere sve manje posla. Za koji dan, ako Bog ga, njihove usluge neće biti nužne.
- Nemojte me krivo shvatiti! Dobro je što je epidemiološko stanje sve bolje i bolje, oboljelih od COVID-19 sve manje, što se vraćamo u normalu...Ali, moram priznati da mi već sad nedostaju ti ljudi, a vjerojatno ćemo i mi njima faliti. Bilo je to jedno novo, dragocjeno iskustvo za nas volontere. Bilo je u tom poslu i suza i smijeha, zahvaljivali su nam do neba, znali su nam imena i jedva čekali kad ćemo doći, rekao nam je volonter Tonko Mikulandra. Posao je, kao i njegove kolegice i kolege, u proteklom teškom i za zdravlje rizičnom periodu obavljao s puno ljubavi, bez straha i s osjećajem zadovoljstva što može pomoću drugomu u potrebi. Da je doista tako svjedoči i jedno, od brojnih iskustava, koje nam je ispričao.
Posebno iskustvo
- Odlazili smo kod jednog starijeg bračnog para kojem smo kupovali i donosili namirnice. Jedan dan zamolio je gospodin da mu kupimo časopis kojeg je i prije redovito kupovao i rado čitao. Obišli smo nekoliko trafika i dućana, ali časopisa nigdje. Kad smo mu donijeli hranu i lijekove i rekli da nema časopisa, bio je tužan. Nakon što smo obavili sve dostave koje smo tog dana imali, vraćao sam se motorom kući, a cilo vrime mi je u glavi bio taj gospodin i njegov časopis. Stanem kod jedne trafike i, gle, čuda! Ima časopis. Kupim ga, sjednem na motor i pravo kod tog gospodina. Kad me vidio s časopisom u ruci, govorio je’to..to..to- i krenuo plakati. Ostao sam bez riči, nisam moga vjerovati što sam doživio, a on je samo zahvaljivao. Pa ti stariji ljudi su najbolji dio našeg društva! Nemaju novaca, a svaki put bi ti tili dati neki keks ili čokoladu i ako ne uzmeš ljute se na tebe na jedan pozitivan način. Kažem iskreno, ovo je bilo jedno predivno iskustvo kojeg ću se uvijek rado sjećati. Falit će mi ti ljudi. Bilo mi je drago pomagati im, no kad ćemo se i hoćemo li se ponovo vidjeti? Možda se i sretnemo na ulici, a pitanje je da li će nas prepoznati jer smo imali maske, rukavice, naočale. A bilo je i hladno pa smo nosili i jakete. Drago mi je da je najgore prošlo, ali zaista bih volio neke vidjeti. Možda i napravim đir do njih, da ih upitam kako su i treba li im išta, reče volonter Tonko, jedan od 70, koliko ih u mreži volontera šibenskog Crvenog križa ima.
Koordinatorica volontera Antonia Jukić ne skriva zadovoljstvo i ponos što su zahvaljujući starim i novim volonterima, momcima iz šibenske navijačke skupine Funcuti, besprijekorno odradili lavovski posao pomažući potrebitima.
- Svi smo se našli u nepoznatoj situaciji i trebalo je djelovati odmah, sve dobro organizirati i pri tomu ne paničariti. Brzo smo se snašli i dobro odradili zadaću. U toj novonastaloj situaciji posao volontera bio je obilazak starijih i nemoćnih osoba, kupovina namirnica, lijekova, opskrba toplim obrokom i druge aktivnosti, poput plaćanja režija pa i šetnja psa, govori Antonia.
- I bacanja smeća, dodao je Tonko.
Volonteri su, nastavila je Antonia, bili podijeljeni po gradskim četvrtima ili naseljima u kojima žive, jer se kod organizacije vodilo računa da osobama kojima je pomoć potrebna to budu poznata lica.
- Starijim osobama vrlo je bitno da im namirnice, koje su prethodno telefonom naručili, kupe i donesu osobe koje poznaju osobno ili iz viđenja. Gdje god je to bilo moguće tako smo radili. Tonko je, na primjer, bio raspoređen za područje Starog grada i Varoš, ali je odlazio i na Brodaricu, u Ražine ili neki drugi dio ako je bilo potrebno. Tako su radili i svi ostali, kaže Antonia koja je i sama s njima obišla gotovo sve kvartove i mjesta koja pokriva Gradsko društvo Crvenog križa Šibenik.
Kao švicarski sat
Ravnateljica ustanove Tonka Mikulandra, kazati će da su se za ovakav scenarij počeli pripremati i prije 16. ožujka, kada je Hrvatski Crveni križ zbog epidemije virusa COVID-19 i službeno dobio glavni zadaću organiziranja pružanja pomoći osobama starijim od 65 godina, za koje je vrijedila preporuka Nacionalnog stožera civilne zaštite da ne izlaze iz svojih domova.
- Do tog datuma već smo postupali prema uputama naše krovne organizacije tako da smo se opskrbili zaštitnom opremom, nabavili posteljinu za karantenu te druge potrepštine. Kad smo 16. ožujka uputili poziv volonterima, već u prijepodnevnim satima javilo nam se dvadesetak osoba, a za to vrijeme bilo je i oko 80 poziva naših sugrađana starijih od 65 godina kojima je trebala dostava namirnica. Kasnije je broj i jednih i drugih rastao. Kako su volonteri dolazili s njima bismo prošli kratku edukaciju o tomu što se od njih očekuje, kakvu zaštitu moraju provoditi, na što posebno obratiti pažnju te im ukazali na rizik koji preuzimaju na sebe. Kao što je poznato, odmah su se aktivirali i naši Funcuti. I sva ta mladost je naprosto pohrlila pomoći starijim sugrađanima. Njihova želja i volja da pomognu nadvladala je sve eventualne strahove i zaista im svima veliko hvala za sve što su učinili. Zahvaljući našim volonterima i Funcutima koji su se organizirali kao švicarski sat, pokrili smo ne samo područje grada Šibenika, već i Pirovca, Zlarina, Skradina i drugih mjesta u kojima djelujemo, govori Mikulandra. Uvijek se, kaže, naježi kad govori o toj hrabrosti, nesebičnosti i spremnosti mladih da pomognu starijima, ali istovremeno se rastuži zbog spoznaje koju je epidemija koronavurusa otkrila ogroman broj starijih ljudi na šibenskom području koji žive sami i bespomoćni.
- Naše Društvo već nekoliko godina provodi razne programe pomoći starijim osobama. Od rujna 2018. realiziramo program pod nazivom ‘Mislimo na njih’, koji se u potpunosti financira sredstvima Europskog socijalnog fonda kroz nacionalni program ‘Zaželi? - program zapošljavanja žena. Traje dvije godine, dakle do rujna ove i na njemu je zaposleno deset žena koje skrbe o 52 starije i nemoćne osobe. Slične programe provode i druge ustanove ili udruge na našem području, ali očito je da to nije dovoljno. Velikoj većini starijih osoba koje žive same djeca nisu tu, tako da im, sve i kad bi htjeli, ne mogu pomoći. Evo, imali smo pozive osoba koje imaju 90, a jedna 98 godina koje prirodno ne bi trebale živjeti same. Pomalo me strah što će s tom ljudima biti, kako će dalje nastaviti jer mi idemo u’popuštanje mjera, pružanja pomoći. A svi ti ljudi su se vezali uz svoje volontere, znaju im imena i kad nas nazovu kažu dajte mi Igora, Lovru, Josipa ili nekog drugog. Ne znam...bit će im teško, govori Mikulndra.
Dnevno 18 posjeta
U pedeset dana, koliko je intenzivno trajala akcija organiziranja pružanja pomoći osobama starijim od 65 godina, volonteri su odradili 890 posjeta, što je u prosjeku 18 posjeta dnevno. U tom broju nisu redovne posjete žena, gerontodomaćica, koje su zaposlene na spomenutom programu ‘Mislimo na njih. Ravnateljica navodi da su u tom periodu osim pružanja pomoći starijim osobama skrbili i o osobama u karanteni.
- Brinuli smo o osobama koje su morale biti u samoizolaciji, a za to nisu imali uvjete kod svojih kuća, pa su smještene u karantenu na Brodarici. Naša obaveza je bila dostava doručka, ručka i večere. Zahvaljujući dobroj suradnji sa šibenskim Caritasom koji ima Pučku kuhinju, oni su na sebe preuzeli dostavu ručka, a naši volonteri su dostavljali doručak i večeru, kaže Tonka Mikulandra. Za sve to vrijeme u Crvenom križu radili su svi, a telefoni nisu prestajali zvoniti.
- Kolegice su se javljale na pozive, Centar 112 morali smo obavijestiti koje akcije imamo, Antonia bi zaprimila narudžbu, upisala volontera i onoga kod koga treba ići. I sve je funkcioniralo. Naprosto moram pohvaliti Antoniu, Franku, Marka, Josipa, Jadranku, Linu i svu mladost koja je radila kao jedan, posebno naše Funcute. Oni ne žele, kako su mi rekli, da ih se reklamira, kao i mnogi naši volonteri. Ali, ovo nije reklama, ovo je istina i zaslužuju da se za njih čuje i zna, zaslužuju veliko hvala i kapu do poda. U ovoj našoj nesreći, duboko sam dirnuta i sretna što sam upoznala divne mlade ljude koji su obogatili moj život, pokazali plemenitost, veliko srce i hrabrost. Sigurna sam da su takve osjećaje probudili i kod ljudi kojima su pomagali, rekla je na kraju ravnateljica Tonka Mikulandra. Dok smo razgovarale, sjedile na udaljenosti od dva metra. Ipak sam dobro mogla vidjeti kako su joj se oči zasuzile. Od ponosa i zahvalnosti.