Tajnoviti su puti Gospodnji, a isto takve su i namjere anonimnog meštra graditelja jednog zidića uz obalu na Brodarici. To što je dotični uzurpator pomorskog dobra u ovom slučaju je sporedno: nije jedini, kada je cijela linija omiljenog šetališta Brodaričana i Šibenčana uz more prepuna mulića podignutih zbrda-zdola da se priveže brodica. Ništa novog pod božjom kapom i ne jedino na Brodarici, no tu barem ima izgledom vrlo zanimljivih graditeljskih poduhvata.
Dakle, nepoznati je meštar nedokučivih namjera odavno podigao zidić, sada zaklonjen sjenom starih tamarisa. Čak je taj zidić u tehničkom smislu solidno izveden, no njegova svrha ostaje tajnom, kao da je egipatska piramida. Zapravo, ta bi građevina mogla biti uvrštena u godišnjak Roberta Ripleya „Vjerovali ili ne”, publikaciju u kojoj se popisuju svakovrsne bizarnosti s raznih strana svijeta.
Pa ako su svi drugi graditelji na pomorskome dobru zidali svakako, a najviše bespravno da bi zadovoljili svoju potrebu, a jesu, voljeli bismo upoznati toga neimara i uz stisak ruke postaviti mu nekoliko pitanja. Zašto je podizao zidić koji ništa ne ograđuje? Zašto je po sredini u betonu izlio tri skaline s obje strane, kada je bilo jednostavnije ostaviti otvor za prolaz? I naposljetku, čemu sve to, kada se do mora može doći tako da se njegov graditeljski poduhvat jednostavno zaobiđe na metar – dva dalje!?
Tajnoviti su puti Gospodnji, a i pjesnici su čuđenje u svijetu: nepoznati graditelj zidića poeta je bez premca! Jednoga dana, kada prema planu šibenske gradske uprave da se obala Brodarice uljudi i urbanizira - sve što je danas tamo sravne bageri - predlažemo da se taj zidić ostavi netaknutim. Neka bude spomenik Neznanoj namjeri, po uzoru na spomenike neznanim junacima.
Parafrazirajući ono drevno filozofsko pitanje: „Što je bilo prije, kokoš ili jaje?”, malo dalje od toga šarmantnog zidića šetač nailazi na maleni drvored tamarisa. Svako stablo u podnožju okružuje automobilska guma! Pa hajte onda, ako ste jaki, odolite da ne postavite pitanje: „Što je bilo prije? Guma ili tamaris?” I opet, kojim agrotehničkim mjerama, osim poetskim, pripadaju te automobilske gume?
Na Brodarici je bezbroj mulića, pravih nadrealističnih „instalacija”, većinom podlokanih morem, kao da su pale s neba i tako ostale, a na svakoj dizalica da se brod izvuče na suho.
Većina ih izgleda kao da su preživjeli napad velike bijele psine, pa su prošli s odgrizenim betonskim dijelovima. Kada smo već kod poeta - da je veliki Jure Kaštelan rođen ovdje 60.-70.-tih godina prošlog stoljeća, u vrijeme buma građevina na obali Brodarice, ne bi spjevao stih: „Nigdje toliko algi koliko u uvali moga djetinjstva.” Lamentirao bi Kaštelan poetski o mulićima, zidićima i dizalicama koji su oteli vizure, pa pogled bježi li bježi na njih.
Ima toga još na 3-3,5 kilometra dugoj obali Brodarice mjeri li se udaljenost od nove plaže na nekadašnjem Rezalištu. Ništa od spomenutog ne umanjuje blagodati šetnje, trčanja ili bicikliranja tom ipak (pre)lijepom linijom uz more. Naprotiv, zabavno je, zauzme li se takav pogled na stvar! Jer, pjesnicima graditeljima na obali čije su dijelove prisvojili u kraj nije došao Tito, niti Franjo, a ni Plenki, moj Roberte Ripleyu, vjerovao ti ili ne!
