Kada je prvi put sjeo pred mikrofon Radio Ritma i pozdravio slušatelje emisije koju od početka sam uređuje i vodi, Antonio Lučić nije mogao ni sanjati da će 30 godina kasnije njegov “Ritam srca” postati rekorder u šibenskom, a bome i hrvatskom eteru. Jer, nema dugovječnije emisije na šibenskim radijskim stanicama, a i u Hrvatskoj je među najstarijima.
Sve to Antonio Lučić može zahvaliti vjernoj publici i svojoj ljubavi prema poeziji i pjesnicima. Naime, “Ritam srca” emisija je posvećena poeziji, pa je i to njezina radijska posebnost. Bilo je u početku sigurno onih koji su se čudili i pitali čemu takva emisija, a još traje i dva sata, pa tko će to uopće slušati, no u tri desetljeća emitiranja Antonio svake nedjelje, kasno navečer, nudi uvijek isti odgovor: čaroliju susreta s poezijom i autorima ne samo iz Šibenika i županije, nego i iz drugih gradova, sve uz podršku slušatelja koji se javljaju, pišu, šalju poruke, pjesme, zbirke...
Tko bi to slušao
Trideset godina u eteru donijelo je ovih dana Antoniju i laskavo priznanje: nominaciju za “Večernjakovu ružu”. “Ritam srca” natječe se u kategoriji najbolje radijske emisije godine u konkurenciji s još četiri emisije: dvije s Radio Sljemena te po jedna s Laganini FM-a te Radio Istre. Nominiravši “Ritam srca”, žiri je rekao svoje, a o pobjedniku će odlučiti publika koja glasuje do 15. ožujka. No, bez obzira na to hoće li pobijediti ili ne, Antonio već samu nominaciju vidi kao svojevrsno priznanje.
- Nemoguće je zaokružiti 30 godina života u nekoliko rečenica, a i sami počeci polako su mi u magli sjećanja. Pa ipak, u koktelu emocija koje sam spomen na tu brojku potiče, ponos, ali i predrasude stalno se nadjačavaju spotičući se jedno o drugo - tako svoju radijsku odiseju počinje Antonio.
Rođen je u Šibeniku, kaže, u prošlom stoljeću, ali tek u ovom priprema svoju prvu zbirku pjesama, premda je prvu pjesmu davno napisao. Od tada je mnoge govorio i čitao na radiju, u gostima, na poetskim večerima...
- I ja sam rođen, kako reče Arsen, u gradu koje je postajao moja bolnica. Šibenik mi je puno dao, ali sam se susretao i s predrasudama zbog toga što pišem pjesme. Završio sam srednju građevinsku. U obitelji je građevina bila tradicija. Slijedom nekih teških životnih situacija nisam uspio dalje se školovati, te sam prema nekom urođenom kompasu otkrivao nekakav svoj radijski put i ljubav prema tom mediju. Prije negoli sam došao na ideju da radim emisiju o poeziji, surađivao sam i bio gost u nekim emisijama na Radio Rijeci, Velikoj Gorici kod Miroslava Rusa, Sv. Ivanu Zelini, Radio Čakovcu, Osijeku, Đakovu, Narodnom radiju... Sva ta gostovanja su bila samo brušenje ideje da bi, sada već davne 1994. godine, tog ljetnog dana, 28. kolovoza, počeo neobičan put radijske emisije “Ritam srca” koja do dan danas traje u programu Radio Ritma - govori Antonio i dodaje kako taj datum nikada neće zaboraviti. On mu je kao drugi rođendan.
Pismo pišem...
- U ono ratno vrijeme radio je bio najpoželjniji medij i već nakon prve pilot-emisije slušatelji su počeli slati dobra stara pisma kojih u arhivi sada ima na stotine. Emisija je tada išla u nešto ranijem terminu, u 20 sati, ali smo se vrlo brzo prebacili u termin od 22 sata do pola noći i to je ostalo do danas. Ideja je da to bude emisije drugačija od drugih u kojoj su glavni poezija, pjesme i sve što uz to ide, naravno uz posebnu, laganiju i opuštajuću glazbu. Radijski eter je savršena platforma za poeziju jer se slušatelj fokusira na ono što čuje, a poezija se sluša. Razvojem interneta i novih tehnologije prilagođavao sam emisiju nastojeći održati ritam i korak s tim promjenama. I ja sam odrastao i sazrijevao kroz sav ovaj eterski svijet, upoznavajući ljude raznih profila, ujedno polako šireći doseg emisije. Internet je otvorio vrata svemira i neslućenih mogućnosti, od situacije da neki pomorac blizu Japana želi naručiti pjesmu za svoju ženu do gospođe Marije koja nas je znala zvati iz daleke Kalifornije - ponosno će Antonio. Ponosan je i što je još 1999. godine uspio objaviti zajedničku zbirku pjesama gostiju iz emisije. “Ritam srca”, dodaje, bio je i razlog zbog kojeg je svojedobno sudjelovao i u “Parlaonici”, popularnoj emisiji HTV-a za mlade, a ugostila ga je i Sanja Doležal na RTL-u.
- Usko surađujem sa šibenskim Ogrankom Matice hrvatske i njezinim Klubom pisaca, kao i s udrugom “Vlaho Bukovac” iz Splita, članovi koje su dolazili i gostovali u emisiji. S obzirom na termin emitiranja, to baš i nije zgodno vrijeme za dolazak u goste, ali ljudi se svejedno odazivaju i dolaze. Bilo je i gostiju iz Zagreba koji bi odmah nakon emisije išli nazad u 1 sati u noći. Duboko sam zahvalan tim dragim ljudima na tom dodatnom naporu, a zahvalan sam i što imam potpunu slobodu u stvaranju emisije i što nijedan medij nema takvu emisiju koja traje 30 godina i koja svom gostu podredi puna dva sata programa u kojoj je on ili ona glavni lik - ističe Antonio i priznaje kako nije sve uvijek bilo tako ružičasto kako bi se moglo pomisliti. Bilo je, kaže, i loših dana, padova, nakon kojih se trebalo hrabriti da bi ponovno mogao ustati.
Lijek za dušu
- Ipak, sva negativa kao da nekamo iscuri i nestane onaj tren kada stavim slušalice. Teško je to objasniti, ali radijski voditelji prepoznat će taj osjećaj. Nakon toliko godina koliko trajemo u eteru, neki dragi i vjerni slušatelji više nisu s nama. Znam da sam im donosio radost u nedjeljnim noćima, kao što danas sigurno uljepšavamo nečiju samoću barem na dva sata. Sjećam se i da smo jednom u emisiji sakupljali novac za pomoć pokojnom profesoru Vedranu Jakšiću kako bi mogao otići na neko prvenstvo u bodybuildingu. Imali smo akciju jednog Božića kada smo, uz pomoć Caritasa, novčanu pomoć odnijeli jednoj obitelji s bolesnim djetetom. Bilo je to u počecima emisije i tada je to malo tko radio, ali poete su najjači kada je riječ o empatiji - uvjeren je Antonio, koji sa zanimanjem iščekuje 22. ožujka i proglašenje laureata ovogodišnjih “Večernjakovih ruža”.
- Kada sam krajem siječnja dobio obavijest da je “Ritam srca” nominiran u kategoriji radijska emisija godine, bila mi je to posebna čast i kakav god bio ishod proglašenja pobjednika, nikako ne mogu sakriti osjećaj da je sve ovo vrijedilo, ako ništa drugo, a ono zbog tolikih ljudi koji me na ulici često zaustave i što se, bez obzira na smjenu slušatelja, kreativni žar i strahopoštovanje prema eteru nisu promijenili - zaključio je Antonio.