U gradu živimo svakodnevni život, sličan, rekli bismo kao jaje jajetu. Nema zanimljivosti ni živahnosti na njegovim i trgovima. Ona okupljanja rijetkih na Poljani uz kavu iz trafike, dio je preslika „aktualnog“ društvenog života.
Pa ipak,ima i svijetlih trenutaka. Treba ih samo pronaći. I to nam je, čini se, uspjelo.
U potrazi za makar kakvim vidom oskudnoga društvenoga života na otvorenom, u ovo bremenito doba „novog normalnog“ krenuli smo, dakako, od Poljane.Ondje izlaze i sastaju se oni koji se ne mire s novom situacijom, iako su zapravo usred nje. Dva starija prijatelja što su ranije redovito sjedila u kafiću, sada su dobar dio dana kod klupica, a s onim trokutastim pokrovom na stupovima.
Tu su domaćice u prolazu, mlade obitelji s dječicom u kolicima, momci od športa, ljudi starije dobi. Brojni s plastičnim čašama u ruci, natočenim kavom iz automata u kioscima. Po suncu, vjetru, kiši. Svejedno. Kod kazališta na rubu novoga stubišta-gledališta na otvorenom susrećemo dvoje djece odjevene u kostime poput anđelića, sa surom oko glave. Vrlo domišljato od roditelja. Nismo saznali povod tomu.
Uz osmijeh, pozdravlja nas prijatelj iz gimnazijskih klupa Tomislav Zorić i prstima pokazuje koliko nas iz tog naraštaja još ima živih. A jedan od njih ima i koronu.
Pošli smo pustom Zagrebačkom ulicom (Kalelarga), a na kraju, na trgu kod Medulića - iznenađenje! Ususret su nam došle i mahnule nam s hrvatskim pozdravom „Dobal dan“ tri mlade slatkice. Ne znajući izgovarati slovo „r“.
Došle su u Hrvatsku s Filipina, pacifičke države sa 100,6 milijuna stanovnika, iz metropole Manile od 1,6 milijuna stanovnika. Prvi turisti koje smo sreli ove godine.
Slikali smo ih, pa su nam u blok napisale i svoja zvučna imena. Lilly A. Sabena, Karole F. Mendoza i Maronita U. Escalante.
Po zanimanju su, rekoše nam, radnice u caffe barovima. Sad u Šibeniku, u ove koronarne zimske dane, krenule su u potragu za kavom, tražeći je poput Diogenesa koji je u grčko antikno doba svjetiljkom usred dana tražio čovjeka!
Popričale su s nama na nekom mekanom engleskom jeziku..
- Prvi put smo u vašoj zemlji, zborile su simpatične Filipinke. U skupini nas je trideset. Putujemo iz Mađarske za Dubrovnik. Ovdje smo tri dana.
I ovaj vaš grad gdje smo vidjeli Muzej i prelijepu veliku crkvu (katedralu sv. Jakova) izgleda pusto, s malo ljudi na ulicama, a mnogi dućani su zatvoreni. Želimo negdje stati i popiti piće ili kavu. I u nas u Manili velika su ograničenja, pa ni mi trenutno ne radimo u svome poslu. Dopustite da vas slikamo našim selfyjem.
A gdje su vam zaštitne maske, pitamo ih prije rastanka.
- Držimo ih spremne ako uđemo u neku trgovinu. Testirane smo tri puta.
„Bye, bye“! Mahnule su veselo i krenule Kalelargom.
Bio je gotovo sumrak, kad smo se našli na praznoj šibenskoj rivi. Tek po koji polaznik - šetač u sjeni smiraja sunca nad Martinskom. Slika zbilje naše svakodnevice.