Ivan Ljubičić i Mile Marušić najbolji su mladi vodoinstalateri u Hrvatskoj: Mi se ne brinemo, iz škole ćemo odmah na posao

Zamislite da vas posao čeka odmah nakon mature. Još bolje, zamislite da vas posao čeka odmah nakon mature ne samo u Hrvatskoj - nego u bilo kojoj zemlji Europske unije. I svijeta, naravno. Mnogima to zvuči kao znanstvena fantastika. Dvojici šibenskim maturanata, Ivanu Ljubičiću i Mili Marušiću, međutim, baš to je pošlo za rukom. Oni su, naime, najbolji hrvatski vodoinstalateri.

 

Vratili su se s nedavnog državnog natjecanja ovjenčani zlatnim medaljama. Konkurenciji su pobjegli za najmanje deset bodova. A nije mala stvar postići tako nešto. Najprije su se, kaže Natalija Paić, njihova mentorica, inače prof. savjetnica u šibenskoj Industrijsko-obrtničkoj školi, "kalili" u svojoj učionici i radionici, a onda i na međužupanijskom natjecanju na kojemu su sudjelovale čak 22 škole. Najbolji od najboljih su se na kraju (balade) sreli "oči u oči", a s alatom u ruci, u splitskoj Obrtnoj tehničkoj školi. Ostalo je povijest koju, uostalom, i pišu pobjednici.



Zlatni šibenski vodoinstalateri su, ako je suditi po prvom (iako osobnom) dojmu, izuzetno skromni momci. Mnogošto im je zajedničko, a "najzajedničkije" je to što su pogodili "usridu" kada je u pitanju izbor zanimanja. Doduše, Ivan je najprije sjeo u školske klupe Srednje ekonomske škole u Imotskom, a onda se predomislio.
- Kako je ćaća radio ode, odlučio sam malo s njim raditi i upisat u Šibeniku neku školu, al' ne neku u kojoj ću sutra mislit šta ću i kako ću, jer to nema smisla. Tija sam neki zanat, da je baš poseban. Eto, tako sam izabra vodoinstalatere. Ćaća je odma bio složan sa mnom i bilo mu je drago. Materi baš i nije. To je bilo u početku, ali kad je vidila šta je na stvari, i koliko se taj posal traži, rekla je ajde ti samo dalje, samo nastavi... - nasmijao se Ivan.

I Mile je, veli, razmišljao na sličan način:
- Tija sam neku struku u kojoj će uvik bit posla, pa mi se vodoinstalaterska učinila baš takvom.
Moji su bili uz mene. Kad sam to upisa, rekli su: neka, bolje struka - nego bilo šta drugo.
Cijeloj Industrijsko-obrtničkoj školi danas je drago što su dva momka prije tri godine krenula pravim putem i što su ustrajni i posvećeni svom budućem poslu. Ponosan je na njih i ravnatelj Zoran Živković koji ih je, u ime škole, nagradio alatom po izboru. O mentorici Nataliji da ne govorimo...

 

- Dečki koji su pristojni i jednostavni uvijek ulaze u najužu konkurenciju za natjecanja. S takvima jedino vrijedi raditi i pripremati ih, a nikako s onima koji svaki zadatak olako shvaćaju i na prvu kažu - ma to ću lako! Od takvih neće biti rezultata. Eto, moram pohvaliti Milu jer on to sam nikada ne bi rekao. Već tri godine je u šibenskom "Vodovodu" na praksi i čim završi školu, njemu je posao osiguran. Svaki put kad sam se kod njegovih meštara raspitivala o njemu, bili su puni hvale. Znate što su mi kazali? Da ovako radišnog i spretnog dečka još nikada nisu imali. A i Ivan je takav.
Skromni su vam oni, i jedan i drugi - ozareno će mentorica.

I Ivan će se, priča, nakon diplome posvetiti zanatu. Krenut će samostalno, pa će malo "osluhnuti" tržište, ponudu i potražnju. Što se potonjega tiče, na burzi rada je situacija kristalno jasna - nema niti jednog vodoinstalatera. Svijećom ga se ne može pronaći. Što se, pak, tiče zahtijevnosti posla, ni Ivan, ni Mile ne nalaze da postoji nešto što bi im u vodoinstalaterskim vodama zadalo osobitu brigu. Nove cijevi više nisu pocinčane kao nekad. Lagane su kao perce, a postavljanje, popravljanje i održavanje vodovodnih instalacija, kao i, eventualna montaža sanitarnih elemenata su osnove zanata. Tu su svoji na svome. Jedino im je štemanje mrsko, ali što se mora - a nekad se mora – nije teško. Posebno ako se pošteno (na)plati.