Grobnica po cijeni garsonijere: ni umrit se više ne može mukti, Šibenik zato gradi prvi krematorij u Dalmaciji

Dalmatinci drže do tradicije i teško se u dalmatinski krš i kamen hvataju novotarije. Jer Dalmatino, to je općepoznata i u pismi – šta pismi, pismama! – Miše Kovača opjevana stvar, sav je od srca i duše, nije on od onih kako vitar puše. On kad ljubi – ljubi jednom u životu, zaklet je u more i u bilu boju.

Što se njega tiče, mogu se u trgovačkin centrima božićni ukrasi počet prodavat i krajen lita, ali u Dalmaciji se bor tradicionalno kiti na Badnjak, a skida na Tri kralja. To ti je ki amen u Očenašu! A kad zadnju zapale mu svijeću, onda će se Dalmatinac zakopat di i svi njegovi prije njega. Ka u Fiamengovoj pismi. Uzet će ga njih pet-šest među ruke, mater će – odnosno žena – naricat, teško brecat bilo. A kamena će ploča pokrit njegovo tilo.

Ali, kako nužda zakon minja, tako izgleda da i ovaj popularni narativ o Dalmatincu koji "plete kotac ko i otac" odlazi u povijest. A tradiciji je presudilo ništa drugo doli – porast cijena nekretnina. Jer, evo, nije prošlo ni par dana otkako je Joško Vuković, poduzetni direktor šibenskih Čempresa, odnosno gradskih groblja, obznanio kako će se u Šibeniku graditi prvi krematorij u Dalmaciji i treći u Hrvatskoj, nakon Zagreba i Osijeka, a ne može se obraniti od poziva. I lajkova na Fejsbuku.

Unaprijed zainteresiranih, za kremiranje i za urne. Kada je prije četiri godine na Kvanju izgradio 30-ak prvih kazeta za urne, nadređeni su mu u gradskoj upravi, a i svi drugi koji su ga znali, sažaljivo vrtili glavom – Joško, džabe se trudiš. Nije ti to kod nas tradicija. Jesi vidija naše grobnice? Stoje ki garsonjere! Tri etaže, šest kazeta, deset kvadrata u tlocrtu! Gori granitna ploča od deset centimetara, vična i vikovična!

Ali nije se Joško dao odgovoriti, pa je prvih 30 mjesta otišlo ko alva, a nakon toga, prije dvije godine, izgradio ih je još 75. I od njih je ostalo svega nekoliko. Pa su i najskeptičniji morali priznati da je Vuković bio u pravu. Kada je došao u tvrtku, prije osam godina, imali su jednu do dvije kremacije mjesečno, sada ih imaju toliko tjedno.

– Upiti za kremaciju su česti i moja je procjena da će za dvadesetak godina omjer kremiranih i klasično ukopanih pokojnika biti u omjeru 70 prema 30 za kremacije – naglasio je Vuković. Koji ističe kako u svemu tome i financije imaju neizostavnu ulogu.

Naime, cijena jedne kazete, u koju stane šest do osam urni, trenutno iznosi 5000 kuna s uključenim PDV-om, dok cijene za klasičnu grobnicu, sa šest do osam mjesta, dosežu cifru od 70.000 kuna. Razlika u cijeni je očita, dok je cijena kremacijskog i klasičnog pogreba slična. No, gradnjom krematorija na Kvanju više neće biti potrebe da se pokojnike vozi u Zagreb, a time bi se i troškovi kremiranja smanjili za oko 4000 kuna. Pa će biti još povoljniji, a time vjerojatno i popularniji. Na tržištu. O kojem, ako se pokojnici nisu skrbili za života, nasljednici itekako moraju voditi računa.

Jer, kako god u Dalmaciji onima koji nemaju naslijeđenih kvadrata, osobito mlađariji i mladim obiteljima, nije lako živjeti s ovim cijenama nekretnina i stambenih kvadrata, koje rastu iz dana u dan i odlaze u nebo, tako izgleda da neće biti lako ni umrit. Jer, ni to više nije mukti ni besplatno. Uostalom, ne žive ni Japanci u Tokiju u stanovima od samo tri kvadrata zato što im se te "kutije", čiji najam masno plaćaju, sviđaju ili zato što su ti bonsai stanovi u japanskoj kulturi i tradiciji, nego zato što – moraju.