Mali je to korak za čovječanstvo, ali mogao bi biti veliki za Šibenik i Šibensko-kninsku županiju. To da se svi političari, svih boja i oblika, crni, zeleni, žuti vragovi nađu zajedno, sjednu za isti stol, pa se fino, kulturno i pristojno, slože oko iste teme, založe se da će je zajednički gurati i na njoj zdušno i uporno raditi svi skupa dosad je spadalo u sferu nemogućeg, u seriju Dosje X.
A onda se i to dogodilo, posložilo, kao samo od sebe, u Kući umjetnosti Arsen. Uz šibenskog gradonačelnika dr. Željka Burića bio je tu i župan dr. Marko Jelić, kojem su se odazvali redom i saborski zastupnici iz Šibensko-kninske županije – HDZ-ovi Branka Juričev-Martinčev i Josip Begonja, nezavisni, a do jučer SDP-ov Franko Vidović, tSDSS-ova Anja Šimpraga, te izaslanik dojučerašnjeg suverenista Hrvoja Zekanovića. Kako bi svi, u okviru svojih mogućnosti, osigurali podršku i pomoć u realizaciji projekta od iznimne važnosti za sve žitelje Šibensko-kninske županije – gradnje nove bolnice. Valjda ih je sve skupa prosvijetlio i duh velikog barda pa su se sjetili, kad su ulazili u njegovu "kuću pored mora" u kojoj stoji i njegov pianino, i one njegove pjesme, što ju je otpjevao zajedno s Mišom - "Mi smo lišće s iste grane".
O toj mitskoj novoj bolnici u Krešimirovu se gradu govori godinama i desetljećima. U međuvremenu se i ova stara, austrougarska i paviljonska, u četiri ravnateljska mandata istog ovog Burića koji tuče treći mandat gradonačelnika i jedan mandat Sanje Jakelić, te Ante Županovića i Marina Paića, zgradu po zgradu, odjel po odjel, potpuno obnovila, uključujući tu i polikliniku i Zavod za javno zdravstvo. No, opet je, svejedno, ostala ono što je i bila – bolnica iz 19. stoljeća, s kojom grad i županija od sto tisuća stanovnika nikako ne mogu dalje u 21.
Ako je netko oko toga do jučer i imao dvojbi – što će nam bolnice, to su "prevaziđene" institucije, danas se i poslije najtežih zahvata odmah ide doma – ova nam je korona pandemija pokazala kako se pamet brzo mijenja. I prioriteti. I kako dvadeset postelja s respiratorima u Šibeniku, za koje bi netko do jučer odgovarao za "nenamjensko trošenje novca" i "promašenu investiciju" jer nam nikad neće trebati, preko noći postaju zlata vrijedni. Prije samo mjesec dana su svi do jednog bili zauzeti, i razmišljalo se o tome da se najteži bolesnici, kao da smo u ratu, prebacuju helikopterima i vozilima hitne pomoći na sjever Hrvatske, u Čakovec ili Varaždin. Kad čovjek vidi šatore u bolničkom krugu nije pitanje treba li nam nova bolnica, nego zašto je već odavno nismo napravili.
Zato što je to skupo, a država nema novca, zato što je zdravstveni sustav rupa bez dna, koja jedva krpa gubitke? Istina sve, ali to je samo jedan dio priče. Drugi je dio da je nedostajalo jasno iskazane političke volje u Šibeniku da se ona gradi i sloge svih političkih aktera da je točno to prioritet. Baš kao i u pitanju brze ceste Šibenik – Drniš – Knin. Sada se prvi put ta odlučnost i ta politička volja vidi kod svih aktera ove priče.
Novac će se već naći, kao što se našao i za sve drugo, počevši od obnove tvrđava, prometnih čvorova oko Šibenika, Aglomeracije, Poljane, studentskog kampusa na Palacinu. Eto, čak i lova za projektno-tehničku dokumentaciju prijavit će se na natječaj za bespovratna sredstva Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije. I vjerojatno naći. A onda s tim papirima po sto puta gori-doli, po Vladi i ministarstvima - župan, gradonačelnik, saborski zastupnik, svako svojim, ministrima, Malenici i Miloševiću, znanima i neznanima, mjesecima i godinama...