Žir iz Promine ozelenit će Dalmaciju: Ogromna opožarena područja pošumit ćemo dronovima; Hrast je spas, bor sve 'ubije' 

Ministarstvo zaštite okoliša i energetike objavilo je nedavno trajni poziv na dostavu projektnih prijedloga koji se, najkraće rečeno, odnose na mjere prilagodbe klimatskim promjenama. U Europskom fondu za regionalni razvoj (EFRR) za tu je namjenu rezervirano 34,2 milijuna kuna, a pri tome je najniži iznos nepovratnih sredstava koji se može dodijeliti nekom projektu 200 tisuća kuna, a najviši 3 milijuna kuna.

Natječaj je itekako zanimljiv Daruvarcu, dr. sc. Dušanu Jeliću, mladom znanstveniku koji je doktorsku disertaciju obranio u području biologije, a od tada ne prestaje njegov znanstveni angažman i intenzivna suradnja s Javnom ustanovom Nacionalni park Krka, ali i vodećim sveučilišnim centrima i institucijama u svijetu. Upravo ovih dana jedna čakovačka agencija odrađuje za Jelića i tvrtku Biota j.d.o.o., kojoj je na čelu, tehnički dio projektne dokumentacije za aplikaciju na spomenuti natječaj, dok se znanstvenik s kolegama posvetio istraživačkom radu. Razvijaju inovativnu ideju koja bi odgovorila na poziv Europe kako se boriti s klimatskim promjenama.

U fokusu Jelićeva zanimanja ovaj je put mogućnost pošumljavanja velikih opožarenih površina uz Krku sjemenom hrasta, koji je autohtono stablo, no na prilično originalan način. Znanstvenik, naime, smatra da je hrast upravo idealan za ozelenjavanje hektara i hektara zemljišta s kojeg je, uslijed požara, nestao i biljni i životinjski svijet, no to je, obrazlaže, moguće jedino uz djelovanje čovjeka.

Visoka klijavost

– Na opožarene površine sjeme hrasta ne može dospjeti prirodnim putem jer žir pada u neposrednu blizinu stabla, a ne kilometrima dalje na izgoreno zemljište. Zamislili smo, stoga, da na prominskom području koje se dijelom nalazi unutar granica NP Krka napravimo sjemenjaru u kojoj bi se pohranjivao, odnosno stratificirao prikupljeni žir iz starih hrastovih šuma ovoga kraja. Dokazano je da je klijavost žira koji se čuva u idealnim uvjetima gotovo 90 posto, za razliku od običnog razbacivanja po zemlji kada postiže klijavost samo 10 posto. Nakon toga bi se žir dronovima razbacivao po ciljanoj površini, ali tako da bi takozvanom bombicom bio posebno zaštićen od mehaničkih oštećenja i utjecaja životinja. Unutar te bombice, zapravo tvrde glinene čahure u koju bi sjeme bilo pohranjeno s humusom i gnojivom, žir bi imao sve preduvjete za dobar početni razvoj, a istovremeno na njega ne bi utjecao nikakav pad s velike visine. Prirodnim putem nakon kiše došlo bi do klijanja pošto bi se otopila glinena ovojnica, a potom i ukorijenjivanja – objašnjava znanstvenik.

Takva bi tehnika pošumljavanja, dodaje, bila višestruko jeftinija i učinkovitija od dosadašnje prakse uzgoja hrastovih sadnica u kontroliranim uvjetima u plastenicima i njihove kasnije ručne sadnje po ogoljelim obroncima.

– Jedna bombica koštala bi oko 0,2 eura, a zna se da je hrastova sadnica do faze sadnje i nekoliko puta skuplja. Opožarene površine su velike i koliko bi ljudi trebalo angažirati kako bi se pošumile sadnicama? I kako bi te sadnice uopće bilo moguće posaditi na nepristupačna područja, na strme padine uz rijeku ili klisure? Budući da su vremenski uvjeti nepredvidivi, pa je tako moguće da tek posađene sadnice sunce praktički sprži, onda možemo govoriti i o velikom riziku od dodatne štete.

Bor sve 'ubije'

Razbacivanje žira uz pomoć dronova takav rizik ne poznaje jer bi sjeme dospjelo u tlo tek kada bi ga natopila kiša, a ljudska ruka u tom procesu je potpuno nepotrebna. O brzini kojom bi se izveo taj posao, da ne govorim. Tu metodologiju smatram najjeftinijom. Za sjemenjaru je potreban objekt od 50 do 60 četvornih metara u kojemu bi mogli zaposliti nekoliko radnika na prikupljanju žira, održavanju sjemenjare i eventualno otkupu. Dio žira bi bio prikupljen na ovom području, a dobrodošla bi i sjemenjara u Zagrebu jer samo u Maksimiru postoje šume hrasta sa stablima starim i do 400 godina. Europskim novcem nabavili bi se i dronovi i izvršile prilagodbe na njima, no ta faza tek slijedi. Trenutno obavljamo usporedbe bioraznolikosti u hrastovim šumama i uspoređujemo s onima koje se odnose na borovu šumu. Rezultati se dramatično razlikuju. Dok unutar hrastovih šuma život buja, u borovim je šumama bioraznolikost skoro nepostojeća i zato mi je žao što su velike površine Svilaje pošumljene borom – kaže dr. Jelić.

Izričit je u ocjeni kako je krajnji trenutak da se krene u sveobuhvatnu i dugotrajnu akciju pošumljavanja jer, po njegovim riječima, jedino se na takav način može utjecati na suzbijanje koncentracije stakleničkih plinova te drugih štetnih elemenata koji direktno utječu na klimatske promjene.

Nismo pošteđeni

– Ne bih htio biti zloguki prorok, no ako se u sljedećih pet desetljeća ništa ne poduzme, dogodit će nam se da čovjek neće moći živjeti kao što je situacija već sada u vrućim krajevima. Ni naši krajevi neće biti pošteđeni i to kolektivno moramo osvijestiti i tako se ponašati.

Plan je, dakle, da se ova metodologija koju tek razvijamo, ako poluči željene rezultate, proširi diljem svijeta jer u nekim zemljama problemi su još veći nego kod nas, a manja je mogućnost pristupa čovjeka. Primjer je Amazona, Kongo... cijela Afrika. Tropski pojas je potencijalno rješenje klimatskih promjena jer u tom dijelu zemaljske kugle stabla najbrže rastu i najbrže vežu ugljični dioksid. Nije pretenciozno kazati da naša inovativna zamisao, dokaže li se da funkcionira, može spasiti planet. Nepal u kojem radimo godinama drugo je mjesto gdje bi pokušali pošumljavanje, a onda i u susjednim državama. Problem je što su to sve siromašne zemlje od kojih je teško ishoditi novac. Zato europske fondove valja iskoristiti za financiranje razvijanja i zaštite projekta, a onda metodologiju koju podrazumijeva naš projekt premjestiti tamo gdje će dati najviše rezultata. Uvjeren sam da će u tom slučaju reagirati svjetski fondovi i institucije – zaključio je znanstvenik.