Hrabri i posebni Marko Babić (31) nažalost je preminuo od posljedica bolesti. Potpuno netočno bilo bi reći da je izgubio bitku jer divni Marko to nikako nije. Njegove su bitke bile toliko veličanstvene da ih nikada nećemo zaboraviti, a uz svu svoju veliku bol i patnju pokazao nam je koliko je život važan i lijep. Uz sve silne prepreke na putu on je pokazivao kako se uvijek treba podići i ići dalje, zahvalno, piše Jutarnji list.
‘Putuj, dječače naš. Slomljeni, ali ponosni što smo bili s tobom na ovom putovanju‘, objavili su članovi njegove obitelji na njegovom Instagram profilu.
Marko je bio arhitekt, autor bestselera ‘Putovanje zvano igra‘, stručnjak za marketing, ali i osoba koja je u posljednje dvije godine uvelike pomogla ljudima koji su se susreli s dijagnozom. Uz to je bio najbolji otac, partner, sin, brat i prijatelj, poručili su njegovi bližnji.
Prije dvije godine dobio je dijagnozu Ewingovog sarkoma, rijetkog oblika raka kosti, a u svibnju mu se bolest vratila i proširila na druge organe. Osim na kosti, i na pluća i moždanu ovojnicu.
Borba s bolešću
Luce, njegova druga kćer, rodila se kad je već krenuo u borbu s bolešću. Zato nosi simboličko ime.
- Ona je naše malo svjetlo u tami. Bio sam na porođaju i kad nam je stigla, rasplakao sam se kao dijete, toliko su me preplavile emocije, pričao nam je Marko, kojem je posebno teško bilo reći starijoj kćeri za bolest. Trebalo joj je objasniti da je Marko više ne može nositi i da mora često ići u bolnicu.
Nakon prvog šoka, odlučio je da bolest neće prihvatiti kao grčevitu borbu za život, nego kao putovanje - jednu etapu života koja mu daje priliku da postane bolji čovjek. Snagu za svaki korak davala mu je obitelj, ali i više od 33.000 pratitelja na njegovom Instagram profilu s kojima je dijelio svoje trenutke, izmjenjivao savjete, ali se i šalio na račun bolesti.
"Na tren mi se čini da je život prije ovoga udaljen nekoliko svjetlosnih godina, a na tren da ne sve ovo neki hiperrealistični san iz kojeg se tek trebam probuditi.
Ali, tako to valjda ide u životu. Život se događa i zapravo ga niti ne zanima previše koji je naš dojam o svemu tome.
A mi? Mi mislimo da imamo kontrolu u svojim rukama. I sposobni smo držati te nepostojeće uzde od prvog do zadnjeg dana. Uvjereni da utječemo na život.
Dok sve ono na što čak i možemo utjecati lagano skakuće oko nas. Ali mi to ne vidimo.
Zaslijepljeni smo strahom, navikama i vlastitom nesigurnosti.
Mi ne shvaćamo da je vrjedniji onaj dan koji promijeni sve od onog koji ne promijeni apsolutno ništa.
Mi jašemo u istom krugu i iznova se divimo istim slikama.
Ne shvaćamo da je trčanje u krug jednako stajanju.
Kada stojim, propadam. Rekao je jedom jedan izniman dječak koji se volio loptati.
Ja sam imao životnu sreću nekada to čuti i zapamtiti.
Imao sam sreću prije 365 dana odlučiti da neću stajati i neću propadati. Odlučiti izvući maksimum iz potpunog crnila koje me okružilo u trenutku. I, otkrit ću vam tajnu. Kada se oči naviknu na tamu, shvatiš da se u njoj krije puno više nego si ikada mogao pomisliti", napisao je na prvu godišnjicu od dijagnoze koja mu je promijenila život.
Uvijek nalazio utjehu
S obitelji se iz stana u centru Zagreba preselio k njegovim roditeljima Miru i Đurđi u Gajnice, koji su im velika podrška.
Posljednjih mjeseci fizički je na trenutke bilo neizdrživo, ali Marko je baš uvijek nalazio neku utjehu.
- Ova igra mi se nikako ne sviđa. Kad padneš u bunar teško je naći nešto pozitivno. Jedino sam shvatio da u tom procesu puno razmišljam. Bol, patnja, tuga daju drugi pogled na stvari. Jedina sitnica koju sam izvukao je beskonačno divljenje prema ljudima koji žive tako puno duže, mjesecima, možda godinama.
"Ljubavi moja, heroju moj, slomljen od boli, ali istovremeno i ponosan na sve što si napravio. Putuj dječače moj putuj nebeskim prostranstvima. Siguran sam da Bog za tebe ima novi zadatak jer ljudi poput tebe nema puno. Moj ponos, moj heroj", napisao je Markov otac u oproštaju.
Završit ćemo s Markovim nedavnim riječima:
"Odvratno je teško, ali to nije točka na kojoj ja stajem nego ona na kojoj počinjem.
Znam da ću naći način da u odvratno teškom pronađen svu motivaciju svijeta.
Znam da ću naći način da se smijem odvratno teškom…
Znam da je i vama ponekad odvratno teško, ali nadam se da to neće biti točka na kojoj stajete nego ona na kojoj počinjete."