Ugledni šibensko- zagrebački odvjetnik puni baterije na Jadriji: Silno je splasnuo enutzijazam u borbi protiv korupcije

Zagrebačko-šibenski odvjetnik Krešimir Škarica nedavno je bio predložen za članstvo u pravnoj komisiji FIBA-e. To je povod za razgovor s uglednim odvjetnikom i bivšim košarkašem. No, samo povod. Razloga je puno više. Posebice, zbog male dinastije Škarica u trajanju šibenske košarke. I nedvojbene procjene da je riječ o suvremenom intelektualcu, koji ozbiljne rasprave u sudnici rado kombinira vožnjom na motorkotaču i opuštenom šibenskom ćakulom.

- U Šibeniku je sa simpatijom primljena informacija da je naš drniški susjed Stojko Vranković izabran u novi Upravni odbor FIBA-e, ali i vaša kandidatura za pravnu komisiju FIBA-e…

- Kad je gospodin Vranković prije četiri godine preuzeo vođenje Hrvatskog košarkaškog saveza te me pozvao da kao odvjetnik zastupam i štitim pravne interese Saveza, zatekli smo prilično nesređeno i kaotično stanje na svim razinama. Zato smo odlučili sve pravne dubioze, sporove i otvorene sudske procese, koji su prijetili urušavanjem osnovnog djelovanja Saveza, dovesti u red i, dakako, izbjegavati slične probleme u budućnosti. Bilo je stoga dovoljno vremena da shvatim kako je iznimno važno da hrvatska košarka ima svoje predstavnike u FIBA-i. Velika je stvar što je Vranković izabran u Izvršni odbor. U stručne komisije, osim mene, predloženi su Dino Rađa, Danira Nakić, kao i košarkaški sudac Srđan Dožai. Vjerujem da je sve to u funkciji jačanja i stabiliziranja HKS-a. Pogotovo zato što ne možemo pobjeći od grube istine da je ugled hrvatske košarke u cjelini godinama, da ne kažem desetljećima, na prilično niskoj razini.

Ne možeš u svemu bit dobar

Vaše su veze s košarkom, posebno šibenskom, čini se prilično emotivne…
- Iako u Zagrebu živim već 28 godina, moje veze i kontakti sa šibenskom košarkom nikad nisu prestali. Košarka je moja velika životna ljubav. Ne samo iz dana kad sam kao junior slavne Šibenke vježbao na Baldekinu. Jednako sam guštao u basketiranju na Jadriji, u dvorištu bivšeg "Partizana“. Košarka je igra koja mi je dala alate i socijalne vještine za gotovo sve životne izazove i poslovne odnose. U toj igri naučio sam prepoznavati ljude i njihove osobine, stekao prijatelje. Nisam, međutim, pogriješio što sam u ratno doba između košarke i fakulteta izabrao knjigu. Košarci se, uostalom, uvijek rado vraćam, pa i kroz već spomenuti rad u Savezu.
 

HKS vas nije tek tako izabrao za suradnika. Vaša se odvjetnička tvrtka uvelike afirmirala u zadnjih nekoliko godina. Kažu da ste među dvadeset najuspješnijih u Hrvatskoj?
- Procjene o 10, 20 ili 50 najuspješnijih, najbogatijih ili najboljih odvjetnika koje često susrećemo kroz medije vrlo su relativne i promjenjive. Moje se odvjetničko društvo strateški odlučilo baviti samo odštetnim i kaznenim pravom. Držim da je pošteno da se isprofilirate u jednoj ili dvije srodne grane prava. Nemoguće je u svim granama prava biti podjednako dobar. Odvjetništvo doživljavam ne samo kao profesiju, nego kao životni poziv. Ono mi daje neprocjenjivu intelektualnu, statusnu, ekonomsku i društvenu neovisnost. Pritom možete jako puno pomoći, ne samo osobama koje zastupate, nego i funkcioniranju pravne države. Kao vrlo važna karika u sudskim postupcima.
 

Posebnu pozornost privukli ste tvrdnjom da presuda koju je sudac Ivan Turudić donio sudujući bivšem premijeru Ivi Sanaderu, predstavlja i poruku "da je Hrvatska spremna za borbu protiv korupcije“…
- Kad razgovaramo o korupciji, sve se svodi na dojam i transparentnost. U doba sudskog postupka protiv bivšeg premijera Sanadera, zbog vanjskog pritiska u svezi pristupa Hrvatske u EU te zbog velikog broja kaznenih postupaka protiv političara, stekao se dojam da je naša zemlja konačno i bez fige u džepu krenula u borbu protiv tog velikog društvenog zla – korupcije. Tada je, kao i danas, postojao solidan i korektan zakonski okvir za odlučno postupanje. Taj entuzijazam je, nažalost, splasnuo, pa sadašnja percepcija hrvatske javnosti pa i drugih zemalja, potencira tezu da je Hrvatska visoko korumpirana zemlja ne baš sposobnih političara. Posebno bole ne baš usamljene tvrdnje da je pravosuđe najslabija karika u trodiobi vlasti.

Ljudski život je neprocjenjiv

Zanimljiva je i Vaša tvrdnja da je autoput A3 "uklet, zbog monotone dionice“. Da se tamo gine često. Spomenuli ste pokojnu šibensku glumicu Dolores Lambaša, makedonskog pjevača Tošu Proeskog…
- Zastupajući obitelji pokojne Dolores i pokojnog Toše tijekom postupka i provedenih vještačenja uočio sam neke momente koji se ponavljaju i vezani su za veliki broj prometnih nesreća na tom putu. O tome sam u jednom televizijskom intervjuu govorio iz preventivnih razloga, kako bi se tamo događalo sto manje ili nimalo prometnih nesreća s tako tragičnim posljedicama. Ljudski život je neprocjenjiva i neponovljiva vrijednost koju ne može nadoknaditi nikakva novčana ili bilo koja druga odšteta. Maksimalno podupirem svaku inicijativu, prije svega Ministarstva unutarnjih poslova i prometne policije, na preventivnom djelovanju i edukaciji mladih osoba koje su najugroženije u svakodnevnom prometu.
 

Jesu li hrvatski odvjetnici pomalo favorizirani od medija, posebice televizije, kad im je često omogućeno da obranu svog klijenta počnu javno, preko TV-ekrana!?
- Nisu rijetke ni situacije da policija i tužiteljstvo bombastično i pred očima javnosti provodi akcije uhićenja i najavljuje putem medija drastične zatvorske kazne osobama koje su još uvijek samo osumnjičenici! Stvara se dojam u javnosti da je njihova kaznena odgovornost definitivno dokazana i utvrđena iako sudski postupak još nije zapravo ni počeo.
Osobno držim da nije dobro sudski postupak i pravnu bitku voditi putem medija i izvan sudnice. Nije se dobro ni prečesto pojavljivati u medijima. Za osobnu promociju i reklamu. Odvjetništvo bi kao zahtjevnu i delikatnu profesiju, koju najveći broj mojih kolega radi vrlo savjesno i odgovorno, radije usporedio s desetobojem, nego s trkom na sto metara. Vješt odvjetnik mora biti velik radnik, znalac, pregovarač, psiholog i diplomat. Mora znati svoju uslugu naplatiti, a isto tako i s ljudima postupati. A to je zaista jako teško jer nekad prolazite s klijentima kroz njihove najteže životne situacije.
 

Je li hrvatsko sudstvo toliko sporo, koliko u svojim kritikama često potenciraju neki političari?
- Političari koji takvu tezu podupiru i koriste kao argument, najčešće ne razumiju probleme u pravosuđu te je spominju iz svojih osobnih i sitnih politikantskih razloga. Bez stvarne volje i motiva da takvo stanje promjene, iako za to postoji i način i mogućnost. Promatrajući strukturu naših političara, riječ je, uz časne izuzetke, o ljudima s viškom ambicija i manjkom sposobnosti. Oni svoju egzistenciju traže kraćim putem, kroz članske iskaznice, što dovodi do negativne selekcije i poplave mediokriteta koji nemaju ni stvarne volje niti motiva raditi i boriti se za širu društvenu zajednicu. Taj razlog čini pravosuđe dodatno sporim i neučinkovitim. Veliki broj predmeta koji se godinama ne rješavaju, drži zarobljenim nemali novčani kapital koji bi da se oslobodi znatno poboljšao i krvnu sliku hrvatskog gospodarstva, povećao BDP. Slijedio bi čitav niz drugih pozitivnih efekata u svim sferama društva. Na krilima optimizma i sigurnosti pravne države stvaraju se temelji svekolikog društvenog progresa...

Jadrija kao ljetna baza

Ako se, poslije tih teških tema, vratimo Šibeniku i košarci, dojam je da ne možete bez Jadrije?
- Jadrija je bila i ostala mjesto ne samo odrastanja, prvih prijateljstava i simpatija, nego i mjesto susreta i odmora gdje se definitivno osjećam drugačije i posebnije. Tu su vibru srećom "uhvatili“ i moja supruga i dvoje djece. Oni, također, crpe te prirodne i prije svega ljudske kolorite. Jadrija je naša ljetna baza. Zbog prirode posla preko cijele godine svaki tjedan na dan ili dva pohodim našu vikendicu na Jadriji. Svi moji zagrebački i inozemni prijatelji ostaju zatečeni posebnošću jadrijskog "cuba libre", izričaja i atmosfere. Posebnu priču predstavlja ljubav "jadrijaša" i sporta. Neprocjenjivo je to bilo odrastanje uz svakodnevno košarkaško nadmetanje ili nogomet na male branke između kabina...
 

U knjizi o šibenskoj košarci, koja će uskoro biti tiskana, posebno se spominje dinastija Škarica. Vaš otac Tomislav kao prvotimac, vi kao junior Šibenke, te Vaš sin Roko kao nadareni zagrebački košarkaš…
- Moj otac ili kako ga sad svi zovemo Dida Tome, bio je jedan od pionira tog sporta u Šibeniku. Bio je, kako pričaju stariji Šibenčani, plemeniti igrač odličnog šuta. Poslije je kao trener mladih igrača sudjelovao vrlo aktivno u stvaranju velikog broja ozbiljnih košarkaša koji su potekli iz redova tadašnje Šibenke. Moj sin Roko je završio treći razred srednje škole. Košarku trenira već više od deset godina i trebao bi uskoro srcem i glavom odlučiti koji put će u životu odabrati. Za sad mu i škola i košarka podjednako dobro idu. Velika mu je želja da jednog dana. dok je Dida Tome još u snazi, zajedno kao trojka odigramo barem jedan basket "tri na tri“ na Jadriji protiv pravih basketaša. Iskreno pozdravljam i vašu ideju o tiskanju knjige o Baldekinu. Velika bi bila šteta puno lijepih priča o šibenskim ljudima, životu i sportu prepustiti zaboravu.