U posjetu letačima spašavateljima HGSS-a; Dežuraju na svom godišnjem odmoru i ne primaju plaću za to

Samo tri minute trebale su dežurnom letačkom timu HGSS-a da bude spreman za akciju u koju će ići zajedno s helikopterskom posadom Hrvatskog raznog zrakoplovstva. Na sreću, prilikom našeg posjeta dežurstvu u bazi u Divuljama, momci Ivan Host, Marin Gojak, Igor Protić i Dalibor Cvitković su se pripremili samo za fotografiranje, a ne za akciju. Doduše, sat vremena nakon našeg odlaska stigao im je poziv za akciju u kanjonu Zrmanje zbog ozlijede noge kod jedne osobe.

Tijekom ljetne sezone 'heli komisija' dežura 24 sata. Zbog povećanog broja turista, rekreativaca i planinara, a time i broja nesreća, ove godine s dežurstvima se započelo početkom svibnja, mjesec i pol dana ranije nego prijašnjih godina, a tarje sve do 1. studenog. Ove sezone imali su već 13 heli akcija (s današnjom 14), čak tri u jednom tjednu i to sa životnom ugrozom.

- Vrućine su velike, ljudi neodgovorni prema sebi, a time i prema drugima. Evo na primjer, akcija na Pagu: roditelji s dvoje male djece krenuli na izlet po zvizdanu iz Zatona na Pag po mjesečevoj površini gdje ni travke nema. I sve je bilo divno, i pogled s vrha Panos na Velebit, i njihove fotografije, a onda se trebalo vratit 2,5 sata do auta, a sunce već izmorilo organizam, dok vode nema više. Onda je slijedila malaksalost, dehidracija, panika...I eto nas po njih. Isto tako, odu dva Slovenca na sv. Iliju na Pelješcu, opet po zvizdanu u podne. U povratku su skrenuli sa staze, dehidrirali i eto, nama stiže poziv. Jedva smo ih pronašli...

Ma, stalno treba upozoravati jer preventiva puno znači. Zbilja je neodgovorno prema sebi i drugima na ove temperature ići negdje neopremljen, neiskusan, s malom djecom...- veli voditelj dežurstva Ivan Host, gorski spašavatelj i letač spašavatelj HGSS-a, inače Ogulinac sa zagrebačkom adresom koji je član heli komisije još od njenih samih početaka. Inače, prvu samostalnu akciju u Hrvatskoj HGSS bilježi 1988. godine na Biokovu, a Komisija za helikoptersko spašavanje osnovana je 1999. godine dok se stalna dežurstva u ljetnim mjesecima provode od 2006. godine.

Letača spašavatelja je tridesetak u Hrvatskoj, a dolaze nakon najmanje dvije godine staža kao gorski spašavatelji. Prolaze licenciranje, obuke, tečajeve, predavanja, vježbe spašavanja iz mora i broda, pa one s komicijom za pse...

- Uz sve to, stariji letači daju preporuke za tu osobu, a ako postoji iti malo straha i nesigurnosti kod nje, nije preporučeno da ta osoba ide u helikopter. Nema tu back upa, pa je važno da u helikopter ide iskusna i pouzdana osoba - priča nam Dalibor Cvitković koji je u procesu obuke za letača.

Vodi nas u oružarnicu smještenu tik do heliodroma HRZ-a odakle će na poziv poletjeti 'osmica', kako zovu transportni helikopter.

- Ovdje vam je kompletna oprema za helikoptersko spašavanje: od opreme za stijene do one za more, medicinska oprema, odijela za vode, kacige, veze, transportne torbe za sidrišta, za podvjes, za unesrećene, kisik, gurtne, bušilice za stijenu, kuke, vakuum madrac za teže ozlijede, pogotovo kralježnicu, nosiljka kao najvažniji dio opreme...- pokazuje nam Cvitković uredno složenu opremu, spremnu za ponijeti u slučaju akcije koja se pokreće nakon poziva Centra 112, pa preko pročelnika komisije Srđana Vrsalovića koji šalje zahtjev za helikopter, da bi na koncu, ekipa HGSS-a poletjela nakon brifinga s pilotima i tehničarima HRZ-a.

Za razliku od medicinskih letova koji se obavljaju kada helikopter može sletjeti na heliodrom, letače spašavatelje se poziva kada se unesrećena osoba ne može 'izvući' do heliodroma.

- Prije smo dežurali na heliodromu na Firulama, ali iz Divulja se kreće brže. U akciji spašavanja svaka minuta je važna - naglašava Host.

Ističu kako je problem dostupnost helikoptera izvan radnog vremena i vikendom kada je njegova dostupnost tek za dva sata. Stoga se sustavno radi na pribavljanju modernijih i manjih helikoptere čija namjena bi bila isključivo za potrebe potraga i spašavanja. Uostalom, za podizanje vojnog helikoptera treba puno ishoditi puno dozvola, a vlastitim resursima HGSS bi bio puno brži i učinkovitiji, a samo iskustvo i vještina obučenih letača su neprocjenjivi. Uz to, u akciju s njima idu i zemaljske snage tako da se svi nadopunjuju.

- Kada smo spasili jednog Čeha iz kanjona Paklenice, posjetio nas je njegov prijatelj, također gorski spašavatelj koji radi to profesionalno. Čudio se kako mi s 'osmicom' radimo čuda. Nama je najduži podvjes kolege Žele Balova od 100 metara u Crveno jezero i Malu Paklenicu, a Čehu profesionalcu 40 metara! Mi, vještinom naših pilota i nas samih uspijevamo nemoguće s osmicom - kaže nam Marin Gojak nabrajajući teške, zahtjevne akcije poput one spašavanja alpinistice iz smjera na Biokovu, lavine na Kamešnici kada je smrto stradao kolega im Edo Retelj, noćne akcije spašavanja s kruzera u podvjesu, spašavanja iz kanjona Paklenice gdje su propeleri helikoptera udaljeni od stijene svega koji metar...

Gojak je poput ostalih kolega, zapravo na godišnjem odmoru koji koristi za heli dežurstvo. Otac je četvero djece, suprug, inače kuhar u jednom vrtiću, a evo, na godišnjem dežura u Divuljama gdje ga redovito posjeti obitelj.

- Većina ljudi iz HGSS-a koristi svoj godišnji odmor da bi dežurali. Gojak je iz Makarske, Cvitković iz Sinja, Protić iz Požege...Svi smo ušli u gorsku da bi pomogli drugima. Nismo na plaći. Ne možemo ispostavit račun nikome jer smo neprofitna udruga. Mi krenemo u spašavanje jer to želimo, imamo tu visoku moralnu obvezu - kaže Host.

- Kad znaš da je čovik životno ugrožen, onda riskiraš jer znaš da ovaj inače neće preživit. Kasnije, kad završi akcija i kad sidneš za stol, kažeš sebi 'izvukli smo ga'. Onda se osjećaš dobro. Znaš zašto daješ svoje vrime...- dodaje Gojak.