"U ovom delikatnom slučaju Vlada RH je svojom nepromišljenom i štetnom odlukom obilježila Republiku Hrvatsku kao protivnika mira i kršitelja međunarodnog humanitarnog prava te tako nanijela dugoročnu štetu međunarodnom ugledu Hrvatske. Još je opasnije što je Vlada RH svojom odlukom nepotrebno kompromitirala nacionalnu sigurnost i izložila Republiku Hrvatsku potencijalnim ugrozama za što će morati snositi svu odgovornost”.
Ovo je dio priopćenja kojim je Ured predsjednika Zorana Milanovića reagirao na vijest da je Hrvatska glasala protiv UN-ove rezoluciju kojom se traži primirje u Gazi radi uspostave humanitarnog koridora i dostave pomoći civilima.
Iz Ministarstva vanjskih poslova su pojasnili da je Hrvatska "zauzela principijelni stav nakon što nije usvojen kanadski amandman koji je trebao osuditi Hamasov teroristički napad na Izrael i što nije uvrštena rečenica kojom se tražilo bezuvjetno puštanje talaca", što će reći da "nije napravljena distinkcija između agresora i žrtve, ne govori se o tome tko je koga napao". Ministar Grlić Radman je podsjetio i kako "većina članica EU nije glasala za rezoluciju UN-a" (tu treba dodati da je većina ostala suzdržana, dok su protiv, osim RH, od članica EU-a bile još Austrija, Mađarska i Češka. "Za" su glasale Francuska, Španjolska, Belgija, Slovenija, Irska i Portugal).
Drugim riječima, svojim glasanjem protiv konkretne rezolucije ostali smo čvrsto na liniji vanjske politike EU-a i SAD-a.
Ali pustimo za trenutak bolnu temu zapetljanih i višeslojnih odnosa na Bliskom istoku koje, nažalost, nikakva rezolucija neće raspetljati. Jer politika nije bajka pa da se problemi mogu riješiti uz pomoć čarobnog štapića. I zato se vratimo sadržaju priopćenja iz Milanovićevog ureda!
Dio u kojem se spominje nanošenje "dugoročne štetu međunarodnom ugledu Hrvatske" i gdje se spominje "nepotrebno kompromitiranje nacionalne sigurnosti", kao i pojam "odgovornosti" (za djelovanje na međunarodnom planu), dobar je povod da se postavi pitanje – što se to dogodilo na Pantovčaku? Je li nam predsjednik dobro?
Naime, sve bi te konstatacije bile shvatljive, ali samo u slučaju da bolujemo od uznapredovale kolektivne amnezije.
Pa da ne pamtimo niz istupa predsjednika Republike kojima je izazivao čuđenje u EU te kod hrvatskih vojno-političkih partnera.
Niste valjda zaboravili seriju izjava o Ukrajini nakon početka ruske invazije na tu suverenu državu, zbog čega su ga ruski mediji stavljali na svoje naslovnice, presretni da iz EU-a stižu i riječi razumijevanja za putinovsku agresivnu politiku...
Ukrajinci su, po njemu, bili nahuškani, "to nije naš rat", ponavljao je... Putinovi propagandisti s neočekivanom su radošću su prenijeli njegove rečenice poput: "Od 2014. do 2022. mi gledamo kako netko provocira Rusiju s namjerom da ovaj rat izbije"; "Što se tiče slanja zapadnih tenkova u Ukrajinu, to će produljiti rat", "Mi moramo konstatirati da Amerikanci preko ukrajinskih mladića vode rat protiv Rusije". Moskvu je razveselilo i njegovo protivljenje samoj ideji da se Ukrajini "preko reda", zbog izvanredne situacije i geopolitičke važnosti, dodijeli status države kandidatkinje za članicu EU-a.
Rat u Ukrajini ga je inspirirao i za ovakve izjave: "Anektirali smo Kosovo. Mi i međunarodna zajednica. Uzeto je od Srbije. Tko je to napravio nego mi? Jesmo priznali Kosovo? Nije aneksija, nego otimanje. Kako se to zove? Ekstrakcija. Nije šija, nego vrat. Ovo nije dovođenje u pitanja Kosova, nego cijelog koncepta u kojem netko misli da ima pravo. Tako i Krim. Krim više nikada neće biti Ukrajina. To je potpuno jasno"...
Je li Milanovićevo prkosno protivljenje hitnom primanju Švedske i Finske u NATO, odnosno uvjetovanje istog promjenama izbornog zakona u BiH, i to baš u trenutku kad se cijeli demokratski Zapad ujedinio u podršci obrani suvereniteta i teritorijanog integriteta međunarodno priznate države, također moglo biti okarakterizirano kao nanošenje "štete međunarodnom ugledu Hrvatske". Gdje je u svemu tome bio pojam odgovornosti za vanjsku politiku?
Sjećate li se kako je, potpuno neprimjereno težini i značaju poziciji predsjednika Republike susjedima iz BiH poručivao kako je "građanska država daleki, daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem". Ili kad je problematizirao je li u Srebrenici počinjen genocid, čime je izazvao lavinu negativnih reakcija...
A što tek kazati na prijateljevanje s Miloradom Dodikom, koji mu je možda i najvažniji regionalni sugovornik? Lider bosanskih Srba hvali se svojim vezama s Putinom, prkosi međunarodnoj zajednici, zaziva raspad BiH i pripajanje Republike Srpske "majčici" Srbiji... Mogu li Milanovićeve izjave kojima brani Dodika, političara koji je svojim istupima na liniji (poražene?) velikosrpske politike i koji otvoreno omalovažava sve napore Zapada za institucionalnim jačanjem BiH, stati u istu rečenicu sa sintagmom o "međunarodnom ugledu Hrvatske"?! Nedavno je tako svisoka i nimalo diplomatski govorio o "Amerikančićima i Englezićima" koji žele "uništiti Dodika"...
Ali dobro, ljudi se mijenjaju, možda je i predsjednik Milanović, tko će ga znati, promijenio neka svoja dosadašnja stajališta, razmislio o težini i posljedicama mogućih istupa na međunarodnoj sceni. Ili je jednostavno otkrio, pa makar i zaobilaznim putem, i svoju ustavnu ovlast koja kaže - da predsjednik Republike i Vlada surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike. Znači, i da zajednički rade na jačanju ugleda i vjerodostojnosti RH u svijetu. Netko će možda kazati da je sve tek posljedica ogorčenosti - što ga nitko iz Vlade nije kontaktirao prije glasanja u UN-u... A to su mogli, ali i nisu morali, ovisi koga pitate da vam protumači Ustav.
Kako god, dočekali smo da predsjednik Milanović brine zbog istupa koji mogu naškoditi "međunarodnom ugledu Hrvatske".
Nije loše za četvrtu godinu mandata!
