Studentica Hana Matović na prometalu za fakire putuje od Prevlake do Iloka - i spava pod zvijezdama

-A čuj, umoriš se uz Labišnicu penjati autom, a di neš‘ na ovome!? - komentirao je Dino Karađole, direktor šibenske TZ prometalo 20- godišnje Hane Matović nadasve simpatične i vrlo srčane studentice biologije u Osijeku. Inače je iz Samobora, a do Šibenika se spustila iz Labina Dalmatinskog i zatekli smo je na proputovanju do Zadra.

S pravom je Dino rekao „na ovome”, jer „to” čak nije bicikl, nego monocikl. Ima jedno kolo s pedalama bez prijenosa, navrh je sic... Stvar poput onih koje artisti vješto voze u cirkuskim točkama, bez timuna i bremze...

Bicikl je mlažnjak rafalle za „to” na čemu se Hana ne libi putovati od Prevlake do Iloka! Na put je od krajnjeg juga Hrvatske krenula 12. lipnja, a na odredište planira stići 28. srpnja, izbjegavajući brže ceste gdje god je moguće.

Dakle, ide sporednim putovima, spava u šumarcima pored puta sklupčana u indijansku ležaljku razapetu između dva stabla. Sve svoje sobom nosi u rancu s „hrpom ugljikohidrata”, poput paketića kus kusa i pure, malenog kuhala i nekoliko litara vode. Na ruksak je pričvršćen i posebni solarni panel, za bicikliste, pješake i druge avanturiste. To je poklon jednoga čovjeka kojeg je srela usput, kada se potužila da zbog velike potrošnje baterije pametni mobitel vrlo kratko izdrži s uključenim GPS-om. Zato i ne zna točno koliko je kilometara prevalila, no važno joj je jedino da stigne na odredište. Mobitel ionako baš ne može puniti pod zvjezdanim nebom, a taj panel... Hm, hm. Uglavnom, nije težak, ali nije baš ni od velike pomoći.

Gotovo dva dana veli, trebala su joj od Trogira do Šibenika: gurala je monocikl uz brijeg, a nizbrdo ga je pridržavala, opet hodajući, jer je njezino prijevozno sredstvo najsigurnije na ravnome. Majko Slavonijo ravna, dolazim, ali prije toga uz brege i niz brege! Zbog avanture jednim dijelom, a najviše zato da svojom putešestvijom upozori na opasnost od klimatskih promjena. Dogovorila je da je u devet gradova dočekaju ekološki aktivisti, da zajednički održe kakvu kratku edukaciju, no Šibenik je kaže, izostavila u tom smislu. Ni zbog čega posebno, jedino je na ruti predvidjela da joj bude isključivo mjesto da predah i okrjepu. 

Kako je iskreno zadivljen rekao jedan prolaznik dok je Hana pozirala za fotografiju: „ A vid‘ mene mala, jedva se krećen na nogama, a ti na otomen!” Teško je tome štogod dodati, no uspio sam. Lice joj se razvuklo u osmijeh kada sam je zapitao kako joj je putovati po ovoj zimi? Nisam skroz falio, jer je rekla da joj je bilo mrzlo u samu zoru, jutros u pet, kada ju je probudila „vekerica” da nastavi s putovanjem.

-Moj se projekt zove „klimaTURA”, a glavni mi je sponzor Udruga Cirkultura. Kod njih sam naučila voziti monocikl i redovito sudjelujem u samoborskom Festivalu ‘Cu fus koji udruga organizira – kaže Hana, na tome festivalu zadužena kao koordinatorica za volontere. Pola u šali, pola zaozbilj, ćakulamo o tome da su njene „nježne godine” pravo vrijeme za takav aktivistički i avanturistički poduhvat. Neka je drži još koju godinu, sve je shvatljivo i u redu na krilima mladosti i aktivističke zabrinutosti za sudbinu planeta i čovječanstva.

-Ovo je moja fiks ideja i slažem se sa svojim roditeljima koji kažu isto. Putujem s njihovim blagoslovom, ništa drugo im nije preostalo nego da me podrže! - smije se Hana dodajući da je ona još lani na monociklu prevalila put od Osijeka do Samobora. I kaže da nije stvar toliko u tjelesnoj kondiciji, koliko u glavi: glavna mantra joj je stići do Iloka! I potom položiti kemiju s prve godine, ne ide joj baš, pa znanje rekapitulira putem.

-Vrlo moguće da će se nakon ovoga izroditi nova fiks ideja. - nastavlja. - Da putujem zajedno s kolegama i prijateljima koji također voze monocikl. Vjerujem da bismo tako još zamjetnije upozorili na klimatske promjene.

Prije nego što je Dino Karađole, kao pravi domaćin i šef TZ - a, počastio Hanu ručkom, zabrinuto smo, očinski, priupitali Hanu boji li se noćiti u bespućima? Je li imala neugodnih iskustava?

-Čagalj me neće napasti, ni vuk. Divlje svinje mogu biti neugodne, medvjedica s mladima također... Ali, lako je za njih. Da me životinje ne obilaze dok spavam, hranu objesim na 50 metara udaljeno drvo, i uvijek bi radije izabrala da me u noći posjeti medvjed, nego čovjek! - nasmijala se. 

Ruku na srce, prestravio sam se, kao otac kćeri, kada mi je odgovorila kako koči na monociklu: prestane pedalirati, ili se odbaci sa sica, pa se taj jednokotač samo prevali...

-Ma ništa strašno, to se nauči! - odgovorila je veselo, a na pitanje postoji li još koje neugodnije vozilo od toga, rekla je da je to vjerojatno monocikl s malenim kotačem. Da nema ovaj, 36 inčni, najveći serijski proizvod, s tim bi pedalirala... do Nigdarjeva, cijelu vječnost! Teško mi je sve ovo prenijeti, radi tvojih roditelja. - rekao sam joj iskreno. Obećala je da im neće poslati linkove! No, prije Zadra, Dino Karađole toplo joj je savjetovao da brodom otiđe do Jadrije, da izbjegne ludnicu na Jadranskoj magistrali, a prenoćiti može u šumici iza kabina. Neće medo tamo, a svit je pitom!

Sretan put, draga Hana. Čula si, umori se čovik u autu, di neće na tome kolu, prometalu za fakire!? Zato čuvaj se, Balota će se za sebe ionako pobrinuti...