StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetRazgovor s dr. Vladom Azinovićem

Stručnjak za terorizam upozorava: Najveća opasnost nisu mudžahedini povratnici iz Sirije, već nešto drugo!

10. rujna 2017. - 19:53

Dr. Vlado Azinović profesor je na sarajevskom Fakultetu političkih znanosti i jedan od vodećih eksperata za pitanje sigurnosti u cijeloj regiji. Godinama mu je u fokusu istraživanja islamski terorizam.
Ovoga tjedna u hrvatskim medijima pojavila se informacija kako su ovdašnje sigurnosne agencije upozorile na sve veći broj radikaliziranih stanovnika BiH. Navodno se radi o brojci između 5 i 10 tisuća. Kako to komentirate?

- Nisam vidio procjenu na kojoj se temelje medijske tvrdnje. Ako takav dokument zbilja postoji, bilo bi ga dobro vidjeti u cjelini i onda se o njemu ozbiljno očitovati.
Ovako, imam dojam da su informacije koje se pripisuju sigurnosnim agencijama izvučene iz konteksta te selektivno plasirane i interpretirane, uz već uobičajene senzacionalističke naslove.
Očito je da se bliži kraj vrlo uspješne turističke sezone, jer je teško zamisliti da bi ovakvi naslovi, kojima se ukazuje na navodnu opasnost od tisuća radikalizarnih osoba na hrvatskim granicama, mogli osvanuti u svibnju ili lipnju.
Moj je dojam da ljudi iz hrvatskih sigurnosnih službi neće biti sretni zbog načina na koji su “prozvani”. Suradnja sigurnosnih službi u regiji, vezano za suzbijanje terorizma, posljednjih je godina znatno intenzivirana i bez presedana je u novijoj povijesti. Radi se zajedno, razmjenjuju se informacije, ljudi se sastaju i razgovaraju. Način na koji je u medijima plasirana navodna sigurnosna procjena, neće pomoći jačanju te suradnje i povjerenja. Ako se zbilja želi pomoći, i sebi i drugome, postoje daleko bolji načini da se to postigne. Iz aspekta sigurnosti, ovako iznesene teze potpuno su beskorisne, ali je očito da u određenom kontekstu imaju političku vrijednost, vjerojatno na sličan način kao i priča o pelješkome mostu u BiH. Sve ovo, naravno, ne znači da se u BiH ne događaju zanimljivi procesi s mogućim sigurnosnim implikacijama koje treba pratiti, pa o njima i javno govoriti.
Međutim, ako se želimo time baviti odgovorno, trebalo bi izabrati prikladan način na koji to činiti.

Prema istim izvorima sve je veći broj radikaliziranih skupina na području Velike Kladuše i Bihaća, neposredno uz granicu s RH. Jeste li se vi susretali s takvim informacijama ili je na to upozoravala neka od domaćih ili međunarodnih agencija u BiH?
- S toga je područja tijekom 2013. i 2014. godine bilo dosta odlazaka na ratišta u Siriju.
Najveći dio aktivnosti vezan za radikalizaciju i vrbovanje pripisivao se Huseinu Bilalu Bosniću koji je živio u tom dijelu BiH, ali je djelovao i u regiji, kao i u zemljama EU-a.
Bosnić je 2015. osuđen na sedam godina zatvora. Mislim da se nakon njegova uklanjanja zajednica kojoj je bio na čelu usitnila i podijelila.
Međutim, zbog svog položaja, ovaj dio BiH ima najintenzivniju komunikaciju sa središtima selefijskog pokreta koji se nalaze u bosanskohercegovačkoj dijaspori, uglavnom zemljama njemačkoga govornog područja, tako da je i grupna dinamika unutar ovih mikrozajednica vrlo specifična, kao i način na koji moguće dolaze u dodir s radikalnim idejama.

Je li RH danas ugroženija od potencijalnog terorizma iz BiH nego li je to bila prije godinu ili dvije dana? Koliko na to može utjecati povratak islamskih ratnika iz Sirije i drugih žarišta?
- Iskreno, u ovom trenutku ne vidim ni da je Bosna i Hercegovina posebno ugrožena od terorizma. Ovdje se od 2015. godine nije ništa dogodilo, a od tada su prestali i odlasci na ratišta u Siriju i Irak.
Naravno, to u konačnici ne mora ništa značiti i nitko ne može jamčiti da se, koliko sutra, ne može nešto dogoditi. Međutim, kontekst u kojem se ova priča odvija u BiH na zanimljiv se način i značajno promijenio u posljednje dvije godine, a to većina sigurnosnih analiza o kojima razgovaramo ne prepoznaje.
Ukratko, čini se kako je u takozvanim radikalnim krugovima prevladalo uvjerenje da nema potrebe za revolucionarnim promjenama društva uz korištenje nasilja.
Umjesto toga, čini se da se izabrao duži, ali nenasilan put, koji bi uz intenziviran prozelitizam, misionarski i dobrotvorni rad, te inflitraciju u ključna tijela i institucije javnog, kulturnog, političkog i duhovnog života, dugoročno trebao dovesti do uspostave priželjkivanoga društvenog modela i transformacije identitetske matrice takvog društva.
Politički kontekst, demografske promjene i inozemni utjecaji omogućili bi da se takav cilj postigne bez upotrebe nasilja. Ukratko, krugovima koji stoje iza ovog projekta, a koji su ranije bili miltantni, sada nije u interesu skretati pažnju na sebe i na to što rade, niti više ulaziti u otvorene konfrontacije i antagoniziranje pojedinih segmenata društva, pogotovo sigurnosnih struktura, kako domaćih, tako i inozemnih.

Koliko su službe u BiH u stanju se nositi s potencijalnim prijetnjama, odnosno koliko uopće imaju situaciju pod kontrolom? Ima tumačenja da stavljanje pod nadzor povratnike još dodatno radikalizira.
- Sve službe u zemljama regije koje su bile suočene s odlascima svojih građana na ratišta u Siriju i Irak u proteklih su pet godina razvile dodatne kapacitete za suzbijanje terorizma.
Ovo posebno vrijedi za sigurnosne agencije u BiH, na Kosovu i u Albaniji. Uz to, uspostavljena je vrlo tijesna i djelotvorna regionalna i međunarodna suradnja koja ne uključuje samo razmjenu informacija, nego i zajedničke istrage, pa i akcije. Što se opasnosti od povratnika tiče, mislim da je ona prenaglašena.
Među počiniteljima ili planerima terorističkih napada koji su se od 2013. do 2016. godine dogodili na Zapadu (u SAD, EU, Kanadi i Australiji), bilo je oko 17 posto povratnika iz Sirije i Iraka. Po mom mišljenju, ključno je pitanje tko su bili preostalih 83 posto.
Analize ukazuju da se tipično radilo o neostvarenim borcima ISIS-a, osobama koje su željele, ali nisu mogle ili su bile spriječene otići u Siriju, a koje vrlo često nisu uopće bile “na radaru” policijskih agencija u tim zemljama.
Za razliku od njih, svi povratnici su identificirani, prate im se kretanje i komunikacije, a neki su u zatvoru. Ukratko, bolje su sigurnosno “pokriveni”. Znatno veću opasnost predstavljaju osobe koje ne skreću pozornost na sebe, sve do trenutka kada se angažiraju u nasilje. Nedavni slučaj iz Barcelone potvrđuje ovu tezu.

Nedavno smo imali i slučaj braće blizanaca koje je Njemačka deportirala u BiH zbog sudjelovanja u pripremi terorističkog napada. Koliko je to odrađeno po principu, 'brigo moja prijeđi na drugoga' ili je posrijedi jedan novi pristup u suradnji državnih agencija?
- Osobe o kojima govorite vraćene su u BiH jer im je istekao dopušteni boravak u Njemačkoj. Moj je dojam da su se ovi ljudi pojavili kao nepotrebna i ne posebno zanimljiva smetnja njemačkim istražiteljima koji su pratili nekoliko znatno opasnijih meta, a s kojima su ovi blizanci bili u nekom kontaktu.
Na ovaj se način bilo najlakše riješiti suvišnog tereta koji je komplicirao istragu, a nije predstavljao dovoljnu opasnost da bi se njemačka policija njime nešto ozbiljnije bavila.

Stalno se spominje selefijski pokret u BiH. Koliko je on snažan i je li uistinu glavna prijetnja sigurnosti BiH i regiji?
- Bilo bi pogrešno selelfijski pokret promatrati kao neku jedinstvenu ideološku frontu, kako u svijetu, tako i u BiH.
Općenito, kao i većina ultrakonzervativnih vjerskih sljedbi, doktrinarno vjeruju da su izabrana skupina koja za sve izazove koje nosi modernitet, rješenja tipski traži i nalazi u idealiziranim modelima iz rane prošlosti svoje vjere. Najveći dio selefija ne predstavlja sigurnosnu prijetnju.
Najopasnijima se smatraju takozvane novoharidžijske i tekfirske skupine koje vjeruju da su Božji instrument kojemu je ne samo dopušteno, nego i naloženo prepoznavati i sankcionirati otpadnike od vjere. Takvih je skupina kod nas najmanje.

15. studeni 2024 10:37