U povodu Dana planeta Zemlje, izvršna direktorica WWF-a Adria Nataša Kalauz, govoreći na jednoj nacionalnoj televiziji o klimatskoj krizi i njezinim posljedicama, izjavila je i da "imamo još možda 20-ak godina da jedemo ribu, a onda naša djeca više neće imati ribe u Jadranskom moru, barem ne kako je imamo danas". Ocijenila je i da je problem pretjeranog izlova potpuno izvan kontrole. Upravo ta alarmantna izjava bila je povod našem razgovoru s Petrom Baranovićem, bivšim saborskim zastupnikom i bivšim profesionalnim ribarom, svojedobno i pravim ribarskim tribunom, koji i danas, iako stalno zaposlen u šibenskoj ispostavi Hrvatskih voda, ima ribarski obrt i redovito sa svog "Sokola" (koće) prodaje Šibenčanima ribu na rivi.
Dakle, je li točna tvrdnja da za 20-ak godina u Jadranu neće biti ribe ili je ipak pretjerana?
– Ne, to nije točno. Neće biti ribe jer je neće imati tko loviti, neće biti ribara, u tome je stvar!
Zašto, što je uzrok tome?
– U ribarstvo su u doba rata i u poraću uplivali tipovi za koje bi bilo bolje da nisu nikad došli, to su evoluirani šverceri ribe, bivši mesari, propali direktori, jer to je, u tom trenutku, bio najperspektivniji sektor. To su u koćarenju bile ratne i poslijeratne godine, 1995.-1996. I onda se dogodilo da su i u plivaričarskom ribolovu zavladali kojekakvi tipovi, koji su skužili da bi bilo dobro imati brodove, jer se tu može namlatiti para. A s druge strane, bilo je to vrijeme vrlo loše kontrole i uvida u ono što se radi u ribarstvu. Zapravo je danas, prema znanosti, najugroženiji stok sitne plave ribe, odnosno srdela. Što se tiče koćarske ribe, ja danas lovim duplo više mola nego što sam lovio prije 30 godina.
Pune baje ulova
Znači, nije točna generalna opaska Nataše Kalauz?
– Ne, nije. Znate li vi koliko ima ljudi koji se bave sportskim ribolovom, koji love na nove moderne mamce i štapove, gliserima...? Pa oni ulove i po 50 kila šampjera! Evo, pokazat ću vam slike, pogledajte plivarice s oradama, vagoni… pune baje. Ribe ima, i što je najvažnije od svega, u suglasju s ribarima, koristimo jedan dio sredstava iz Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo koji je predviđen za smanjenje ribolovnog kapaciteta.
Što to konkretno znači, na koji način se to provodi?
– Tako da se ribar prijavi za ta sredstva, da se po određenim kriterijima izračuna vrijednost njegova broda i on dobije obeštećenje, a brod se doslovno fizički uništava, reže u komadiće, njegova licencija se gasi i za toliko se nepovratno smanjuje ribolovni kapacitet brodova, a samim time i ribolovni napor na ribu. Mi smo u zadnjih šest godina izrezali više od 50 koća u Hrvatskoj. U nekom trenutku vršna brojka je bila oko 400 posada, a sad smo na 230 posada. Dio je otišao u turizam, a dio u rezalište kroz te programe skrapinga, sad je bio javni poziv za iskaz interesa i javilo se 86 posada. I mi ćemo, ako se to provede u takvoj mjeri kako je krenulo, pasti na manje od 150 posada na Jadranu. I onda će naši ljudi biti željni ribe.
Zašto je tome tako?
– Zato što nitko ne želi raditi u ribarstvu! Daleko od toga da se ne isplati, ali neće naši ljudi više da to rade. Kod mene ribar koji dođe na brod, prijavljen je uredno, ima socijalno, zdravstveno, mirovinsko, sve... Zarada je pristojna, a plaća redovita, i ne možeš naći ljudi. Ni naši sinovi, nas ribara, najčešće danas ne žele ići na more…
Nekad su ljudi odlazili u ribe da bi se prehranili, iz gole potrebe, a danas se to može supstituirati s puno drugih poslova koji su komodniji, ugodniji, lakši…
– Duga je to i vrlo kompleksna priča. Puno je tu stvari. Mi smo sve segmente ribarstvene politike napravili naopako. A sve se svodi na to da se to radilo da bi se pogodovalo pojedinačnim, partikularnim interesima švercera, trgovaca... Zamislite podatak: Mi smo iz prošle omotnice 2014. – 2020., dakle, u šest godina, a odobreno je više od 300 milijuna eura, iskoristili 35 tisuća eura za nabavu novih motora u ribarskim brodovima! A naša ribarska flota je prestara, krediti su nedostupni jer banke kod nas generalno ne podržavaju poduzetništvo, služe samo za lihvarenje i izvlačenje esencije u domicilne države. I onda imamo priliku iz europskih sredstava obnoviti flotu, a iskoristimo samo 35 tisuća eura.
Novcem, s kojim su prioritetno trebali ojačati ribare, "fudrali" su marikulturu i trgovce – 250 velikih kaveza se kupilo ovdje kod nas, i oni su sa šest tisuća tona orada i brancina prije par godina, kad su instalirali te silne kapacitete, skočili na 16 tisuća tona! A nije lako izvesti ribu baš na europsko tržište po cijeni koja je viša od grčke i turske, jer su tamo temperature mora veće pa je i prirast brži i jeftiniji. Grci i Turci rade sa 400 tisuća tona orada i brancina i dominiraju europskim tržištem. Dali su im sredstva za kaveze i kamione i svu potrebnu opremu, ali sad imaju 10 tisuća tona ribe viška koju nije jednostavno plasirati, i zato treba nas u Jadranu istrijebiti da im se otvori hrvatsko tržište u sezoni i izvan sezone.
Crni scenarij
Mislite da je to razlog?
– Nego kako!
Zašto to hrvatska Vlada prihvaća i gleda benevolentno?
– Pa zato što je hrvatska Vlada s istim ljudima, po istoj špranci, dala i da se uništi duhanska industrija u Hrvatskoj. Počelo je s Tvornicom duhana Rovinj, pa Tvornicom duhana Zagreb, pa onda gašenje proizvodnje u Zagrebu i Zadru. Stvorili su monopol i što su s njim napravili? Prodali ga strancima. To će se isto dogoditi i s ribljim biznisom u Hrvatskoj. Jer Hrvatska je ogroman turistički potencijal i potencijalno značajno tržište ribe. Mi sad, za potrebe sezone uvozimo više od 50 posto ribe.
Je li to moguće, pored tolikog ribljeg fonda u Jadranu?
– I uvoznike smo opremili, sve firme koje se bave uvozom ribe opskrbili smo hladnjačama i svom potrebnom tehnologijom.
Što poduzima Ceh ribara? Vi više niste tako angažirani kao nekad...?
– Trenutno sam predsjednik Odbora za ribarstvo Hrvatske poljoprivredne komore i vanjski član saborskog odbora. Tako da je i u Sabor polako došla ta ribarska priča. Upozorio sam ministricu poljoprivrede na sve što se događa u sektoru ribarstva. Dali su joj prijedlog pravilnika prema kojem bi, za vrijeme lovostaja, jedan manji broj najvećih brodova trebao dobiti 50 tisuća eura za mjesec, dok stoji vezan. Pa tko može zaraditi toliko. Meni se čini da ona želi nešto učiniti, ali ne zna kako. Rekao bih da koriste njezinu preopterećenost u najzahtjevnijem sektoru, da bi napravili neke stvari koje ona ne stigne pohvatati, a koje nisu napravljene kako bi trebalo biti…
Zaposleni ste u Hrvatskim vodama, ali još uvijek se bavite ribarstvom?
– Da. Je li se isplati? Kako ne! Ne bih radio da nije tako. Problem su ljudi, ali ja ih mogu dobiti jer korektno, pošteno platim, na vrijeme, ne gonim ih da idu po nevremenu na more.
Koliko je kod nas u županiji registriranih ribara?
– Nas koćara je ostalo 30-ak, u doba kad sam ja bio predsjednik sindikata ribara u županiji bilo nas je 80-ak, recimo 2005. godine. Samo u Murteru ih je bilo 25.
Koliko ljudi u Šibensko-kninskoj županiji danas živi od ribolova?
– Po mojoj procjeni, moglo bi se govoriti o 400-500 familija.
Blago skromnima
Koliki je godišnji prihod u ribarstvu?
– Ne mogu točno to reći, ali evo, moj prihod u prošloj godini je bio viši od 500 tisuća kuna, bez PDV-a, a ja imam malu koću i moja dobit je bila, kad sam sve platio, oko 130 tisuća kuna. Za nekoga tko je megaloman, to je malo, ali to i nije biznis za one koji su pohlepni na lovu, oni računaju isključivo u milijunima. Ali za nekog tko je naučio živjeti relativno skromno, za ljude koji smatraju da je prioritetni benefit živjeti bez straha da će ti u rano jutro na vrata pokucati policija i USKOK, to je sasvim pristojno.
Vi na rivi prodajete ribu sa svoje koće. Imate li sve dozvole?
– Imamo, naravno! Dozvoljeno nam je prodavati ribu s broda, ali ne možemo prodavati neograničene količine, samo vlastiti ulov, i to ne više od tri tisuće kuna u danu. I naravno, morate imati fiskalnu blagajnu, sve uredno i po propisima. Evo i neku večer nas je inspekcija obišla i provjerila imamo li fiskalnu blagajnu...
Ljudi su taj način kupovanja ribe vrlo dobro prihvatili.
– Da, jer to je pravi Mediteran. Mene strašno smeta kad birokrati u nekoj svojoj uskoj percepciji ne razumiju da ukidajući te neke običaje i tradiciju, ubijaju naš mediteranski identitet. Kao što i PVC stolarija ubija staru gradsku jezgru. Nekada, dok sam mogao krpati i mriže na rivi, liti, u sezoni, jedino je Katedrala bila više slikavana od mene s mrižama koje krpim isprid starog broda. To je dio našeg kolorita, specifičnost Dalmacije i ne razumijem zašto ratujemo protiv toga. Svugdje na Mediteranu prodaje se riba s broda, to rade Talijani, Grci, svi. U jednom momentu smo bili došli pred zid, jer nam je limit bio 1500 kuna u danu, ali ga je u doba korone ministrica Vučković podigla na 3000 kuna. Jer, zbog korone su nam bili zatvorili peškarije, izvoz za Italiju je stao, granica je bila zatvorena, a ljudi moraju jesti, što ćemo, pitao sam ministricu. I onda je rekla – kad je tako, prodajite iz broda, veću količinu. I pokazao se strašan interes. Prodaje se s rive i u Tribunju, Murteru, Jezerima, u Šibeniku, Rogoznici, Trogiru…
Više niste na brodu, je li brod sada u najmu?
– Ne. To je moj obrt, samo sam se ja iskrcao s broda, vlasnik sam obrta i imam dva zaposlena, iako sam stalno zaposlen, imam tu zakonsku mogućnost. Oni idu na more, a ja se u slobodno vrijeme brinem o održavanju broda, o krpanju mreža, administraciji...
Nemate u planu novi brod?
– Teško je to ljudima razumjeti. Kad moj brod i ja ostanemo sami u škveru, mi razgovaramo ko najbolji prijatelji. U jednom trenutku, kad sam se zaposlio u Hrvatskim vodama, razmišljao sam, s obzirom da na more više ne mogu, osim povremeno, da je možda najbolje dati ga u rezalište. Onda dođem na "Sokola", gledam ga i mislim, ali to je moj život. Čak je i moja supruga, Varaždinka, koja sad sa mnom prodaje ribu, postala peškaruša i razumije taj moj odnos sa "Sokolom". Koliko god mi je to teško, veli mi ona jednog dana, svjesna sam da kad bi mi taj brod dali u rezalište ti bi bio duboko nesretan čovjek. I to je istina.
‘Čisti‘ ljudi
S ribarstvom niste završili. A s politikom?
– Poznato vam je da više nisam član Reformista jer je priča postala usko regionalna, a što se tiče politike generalno, mislim da smo toliko zaribali stvari da je hrvatsko društvo u svim aspektima svoga funkcioniranja došlo u tako žalosno stanje da se jednostavno nemam pravo trajno povući…
Znači, još postoje ambicije?
– Nisu to ambicije, to je strast. Sad već u ovim godinama ne robujem nikakvim ambicijama. Hrvatsko društvo je nazadovalo. Mi postajemo isprazna bezlična rulja puna primitivnih strasti i zla. Ovo više nije ona populacija od prije 30 godina. Moje vrijeme je prošlo, ali nije prošlo za moju djecu, unuke... nikad se neću pomiriti s tim da ovo društvo ne može biti bolje…
Koje su vam političke opcije prihvatljive?
– Centar i lijevi centar.
Tko vam je u Šibeniku centar?
– Pa ja ću ga formirati. Imam dvije varijante – pokušati pomoći da se probudi socijaldemokracija u Šibeniku, ili alternativa tome je – nestranačka. Nedavni izbori u Varaždinu pokazali su da još ima ulja u SDP-ovoj svići. A da ne govorim o nestranačkim listama po manjim mjestima… oni tek dolaze. Na Brodarici su HDZ hametice potukli. Nisu kontaminirani.
Tko su ti ljudi?
– Moja frizerka, na primjer.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....