Ide sprovod priko sela
u kapsilu težak leži
maslina je nevesela
tovar reve, a pas reži.
Marča funebra
Korčulani; Momčilo Popadić – pisnik, i Oliver Dragojević – pivač.
Iz masovne histerije u nacionalnu tragediju; od suza radosnica za "vatrene" do naricanja za Oliverom; takvi smo ti mi jer; "emocije su zajebane" – rekao je pokojni igrač Hajduka Ivica Hlevnjak Bukle, a o emocijama je o ovdje riječ.
Velolučanin i Splićanin, Dalmatinac i po'; to je bio Oliver Dragojević. Pape i dida boduli, a on pola – pola; rođen je u splitskom rodilištu, djetinjstvo proveo dobrim dijelom u Veloj Luci, jer ča će njemu Copacabana, Honolulu, Rio i Madrid, kad on ima svoju kalu...
A, mi smo prvo nabasali u tu njegovu kalu, uz obalu, prekrivenu luminima i cvijećem, u kuću koju je kupio od obitelji TV voditeljice Lady Oreb da bi pod stare dane imao svoj mir dok ga smrt nije grubo prevarila, preselila s ovozemaljske adrese u legendu. Pred kućom plavih vrata i škura, nalik onima koje su "glumile" u viškoj "Mamma miji" – zatičemo obožavatelje koji se posljednji put klanjaju svom idolu.
– Doša san lipo iz New Yorka. Oliver je nama Hrvatima iz Amerike bija sve. I tu san zbog svih njih, zbog njegove vjerne publike od Carnegie Halla do drugih dvorana. Ja san Šibenčanin koji se rodija iza spli'skoga Starega placa – sa suzon u oku će Jozo Lacmanović, koji trideset tri godine živi u Velikoj Jabuci.
Pred kućom u kojoj je Oliver ljetovao zadnjih sedam godina hodočasti se danonoćno. Natali Dadić, koja radi u susjednoj vinariji, kaže da je najviše guštao kad bi se zatvorio popodne u kuću i svirao.
– I onda ga niko ne bi smi smetat. Španjulet i klavir, orgulje, to mu je bilo najdraže. Šta je – je – Natali će, koja, veli, "možda ga je oti duvan i košta odlaska, al šta ćeš – svak ode pri ili kašnje".
Velolučani se, jedan za drugim, upisuju u knjigu žalosti. Gospođa Vilma plače.
– A, šta da van kažen, ja ne znan kako ćemo mi uopće daje. Vela Luka će bit brež njega ka cviće bez vode – ganuta je, plače, kao i Stanka Žuvela, daljnja rodica, koja veli da nije pretjerano reći da je to bio čovjek koji nije imao nijednog neprijatelja.
Svi su ga voljeli. I veliki i mali, sa svima je bio u dobre. Zato njegova Korčula breca od boli, zato se usred ljeta u mjesto uvukla tuga koju ćute domaći i furešti, kao da im je otišao netko najbliži, netko njima posebno drag. A, najtužnije je u Oliverovoj konobi "Bata". Zastava je na pola koplja, oko nje crni flor.
– Reka san, danas ne radimo. Neka dođu drugi put – rezolutan je vlasnik kojeg opsjedaju turisti, a on tuguje, prepustio se osjećajima u društvu najbližih i otvorio dušu novinaru.
– Njemu je mater u osmi misec trudnoće došla u Split jer mu je otac doli dobi posal lučkega pilota. Oni su otišli u Split i ona je rodila za petnaest dan. On bi na početku govori da je Splićanin, boja se da mu ne zamire ako kaže da je Lučanin, pa bi ga ja zna napast da jin ne da gušta, pa je posli uvik govori da je Lučanin jer njega u Luku niko nije maltretira. On bi šeta isto ka da je proša ne znan ko. Bok, Oliver, bok, Oliver; kako bi ti reka – niko ga tot nije davi – govori Oliverov najbolji prijatelj Goran Prizmić, vlasnik čuvene konobe "Bata", čovjek koji je pjevača nad pjevačima poznavao ka' po šolda.
U Luci nam govore; "pojte kod Bate, svi smo mi poznavali Olivera, ali samo ga je on zna kako triba".
– Ovo ti je bila njegova štacija kad god bi bi u Velu Luku, i tako dobri četrdeset godin. Znate kakvi je to čovik bi, on nijednoga gosta koji se tija slikat s njin, rukovat, nikad ni odbi – prisjeća se Goranov sin – Goran Prizmić mlađi.
– Nikad on ni reka daj samo da pojiden, on bi se sa svakin slika, baci koju bazu. Taman mu mi toplo donesemo, a eto ti gosta, i on prekine, i tako po pet-šest puti dok mu se sve ne oladi. I nikad se na to ni naljuti. Ja se divim toj njegovoj toleranciji, to je bi nevjerojatan čovik, tako skroman da kad bi doša u restoran, a sve puno gostiju, strpljivo bi čeka svoj stol, sedija bi na skale, dok ja nisan reka jedan dan; ovi stol niko ne smi više dirat, tu će sidit samo Oliver, samo on! – prisjećaju se Prizmići, bračni par Goran i Marija, da je u njih Oliver bio uvijek kao kod kuće.
Skromnost je, kažu, crpio iz svoje veličine. Njemu nije bilo potrebno glumiti zvijezdu niti izigravati da ga za slavu i bogatstvo nije bilo briga. To je tako bilo – i gotovo.
– Ja bi mu govori digod, kad bi se ko od njega očeša, šta ne ištracaš te pjevače šta te napadaju, a on bi samo odmahnu rukom, i reka – pusti ih, nema veze. Prijateju, zapamti ča san ti reka, izgubili smo čovika, pjevača, kakvi se neće rodit u idući sto godin! A, šta se karaktera tiče – ja to nisan vidi, ja stvarno ne znan kako bi ga opisa, to je bi kruh od čovika. Dobričina! – ponosan je Goran Prizmić na svaki dan proveden s legendom naše pop glazbe.
Jutro je u Luci, piše se, Oliver počinjao s kavom.
– Ma, sad se svašta piše. On ti ni pi kavu. Jedanput je popi u životu, i onda mu je naškodila i - stop. Nema više! Ovo ti je bila njegova štacija od navečer do ujutro.
Znači, ujutro bi išao na more, u ribanje, na kupanje...
– A, ovde bi večerava, a mi bi često ispekli ono šta bi on ulovi. Jedanput je donija škrpinu, i pita jedna Slovenka, gošća, imate li škrpine, mi jon govorimo baš ih je sad doni Oliver. Govori ti Slovenka, a bogati, to je isto ka da mi ih je u Španjolskoj doni Hugo Iglesias!
Je li bio dobar ribar?
– Da dobar?! Odličan. Najboji na svitu! I poznavalac mora, i kapetan, ali ne zato šta je bi Oliver – nego šta je to stvarno bilo tako – kune se šjor Goran da je sve što govori istina, i da je Oliver, čovjek natjecateljskog duha, volio biti najbolji u svemu.
– Mi smo prijatelji otkad su njegova i moja dica bili mali. Stalno su tuda trčali, igrali se. I svima nam je bilo teško kad smo čuli da je loše. I svi smo se pripremali na najgore, a opet sad, kad je partija... – tu Goranu Prižmiću glas puca, guši ga, što mu je otišao prijatelj koji mu je bio ko rod najrođeniji.
– To mi je bila takva tuga, a ča ću ti poć reć. Znaš šta mi je jutros reka jedan Slovenac. Nije on od svoje familije – on je naš. Razumiš, sviju nas! I to ti je istina, jer on je bi najbolji bijeli pjevač na svitu – drhti Goran dok to govori.
Najbolji bijeli, znači, u rangu Sinatre?
– I onda su iza njega dva-tri čorna – sad se već Goranu Prizmiću Bati nasmijao brk jer je, kaže, i Oliver volio zafrkanciju. Svirao je Oliver i u konobi "Bata" sve instrumente.
– Ima je apsolutni sluh. On bi sluša jazz i zna je odma koji je dur. Mi smo bili u New Yorku u Carnageu Hallu. Uđemo unutra i jedan tip svira klavir, i zove ga da on nešto odsvira, a Oliver mu se priključi i zasviraju u četiri ruke. A, šta je to bilo moj čovik, čudo – čudo od mužike – govori Goran i pita nas tko to može.
Goran Prižmić mlađi toliko se puta uvjerio da su ga i stranci obožavali. Jednom je prilikom pitao Talijana koji ga je tražio njegov CD, što mu znači Oliverova muzika, razumije li tekst?
– Ne, ali nešto je lipo tu. To je ta emocija – raznježio se i Goran junior.
Bata nam govori da je Oliver imao čudan ukus kad je u pitanju odabir pjesama. Ako mu pjesma nije sjela, mogla je bit najveći hit na svijetu – on je, jednostavno, nije htio otpjevati.
– On je otpiva sve demo snimke Vinka Barčota. On je snimi demo "Ne diraj moju jubav". Ma, to zvuči bolje nego original, al on je nije tija pivat i gotovo. Ili; "Zemlja dide mog". I to je on moga pivat, a nije tija. Ali zato Cesaricu...
Koju se nije prepoznalo na prvu... – domećem.
–...da, da, a vidiš – nju je odma osjeti, i ona mu je prelomila karijeru.
Gdje ima ljubavi, ima i svađe. A, Oliver i Goran bi se nadmetali poput djece – tko je bolji ribar, boćar, tko bolje igra pikado i bilijar.
– Znali bi se pokarat kao pasi. U New Yorku smo se svadili dok smo igrali na balote. Bili smo se malo napili, a niko ne popušta. Bili su neki Međimurci, dečki šta su ga pratili, i oni samo bidni vire sa strane, misle ko zna šta će sad bit, ko će koga dešvat, a ne znaju da je nama pod normalno svašta jedan drugome izgovorit, posvađat se, izvriđat na pasja kola, i isti čas izmirit, izjubit. Ne bi tija popustit on, a fala Bogu ni ja. I onda on meni jedanput govori, koji si ti, prijateju, kurbin sin, da ja ulovin milijun liganj, ti bi za dišpet ulovija milijun i jednu – zasuzile su Goranu oči.
A, što to genijalnom, svestranom Oliveru nije baš išlo od ruke.
– Čekaj da promislin... Balun! Voli ga je, ali falilo mu je koordinacije, a otpiva je himnu Hajduka.
Olivera su, tvrde njegovi iz klape, voljeli baš svi, a najviše Slovenci. Što se koncerata u Srbiji tiče, tu je dao riječ da neće više nastupati. I nije.
– A moga je, kakav je bio interes, sve svoje financijski riješit. Sto puta su ga zvali. Kad san bi s njin na turneji po Sloveniji, to se nije dalo opisat koliko je taj svit njega obožava. Ma, njemu materijalno nije značilo ništa. Dobro, mora je zaradit ka i drugi, mora je živit, ali da je njemu do tega bilo stalo – ni najmanje – šjor Goran će.
– Samo da mu je bilo pivat i svirat. Kad san ima kafić, doša bi u jedanest uri navečer i do ujutro bi svira, piva i priča viceve. A ima je repertoar – majko moja mila. Skupilo bi se svita, a ne bi čuja ni muhu. On ti je pjeva meksikanske boje nego Meksikanci. On je bi u Meksiku, doli je isto svira, ali to nije bitno – on je svaku pismu osjeća, odakle god bila, ka da je tu nika i obika – podcrtao je pape Goran.
Interesantno je da se Miljenko Smoje za "Borbenu polnoćku" nadahnuo potezom Goranova oca, komunista Bate, koji je nadimak zaradio po Bata postolama, a koji je uistinu precvikao kabele na zvučnicima iz kojih su uoči Božića grmjele samo borbene pjesme.
– On je bi komunist, al je reka, pustite ljude, bogati, da slave. A, Oliver ti je bija infišan u Malo Misto! In- fi-šan! Zna je svaku scenu napamet, milijun puti je odgleda Malo Misto – svaku repliku, svaku scenu od riči do riči je zna. To je bilo nešto nevjerojatno! – sad se već svi smijemo, slavimo sve ono što je glazbeni bard ostavio pokoljenjima, jer možete vi dragi čitatelji češljati društvene mreže danima, nijednog malicioznog komentara, grube beside, samo izrazi dubokog pijeteta, respekta prema baštini koju je ostavio Čovik rašpava glasa u regiji i regionu, u svemiru i vasioni, u Našemen Malom Mistu. U Luci, Splitu, gdje god...
Zvoni bubanj i činela, šapju muški, plaču žene, došlo se na kraj rokela, došlo se do kraja krene. Adio, naš galebe...