U iseljeništvu su rođeni, tu su živjeli do punoljetnosti. A onda su, prije koju godinu, spakirali kufere i preselili se u Hrvatsku završiti fakultete. Neki su odmah zaposleni u državnim institucijama.
I sad se, na lošem hrvatskom, čude zašto se njihovi vršnjaci sele iz ovako "beautiful" zemlje.
Tu ne staju. Naglašavaju da je "upravo dijaspora ključ uspjeha Hrvatske", da ona mora davati savjete mladima koji su ostali ovdje, objasniti im kako da žive.
Detalj je to s rasprave održane prošle subote u splitskoj palači Milesi, u sklopu 4. Hrvatskog iseljeničkog kongresa. Detalj je to koji će mnogim mladima, ako ovo čitaju s laptopa naslonjenog na irskom šanku koji su upravo prebrisali mokrom krpom, izazvati želju da snažno udare šakom od zid, a da ovi ozareni mladi ljudi, ponos i dika svojih predaka, neće imati pojma zašto. Ma neće razumjeti ni da im pet dana objašnjavate.
Ali i to je slika Hrvatske.
Zanimljivo je zato bilo čuti i kako na ovaj fenomen gleda žena koja se nije selila, a čiji je posao da se što više mladih vrati. Marija Matek predstavnica je "Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske", oformljenog 2012. godine i evo s kakvim se predrasudama svaki dan bori:
- Kad kažem da radim u državnoj upravi, svi odmah misle da je to sad nešto komplicirano. Ali zapravo nije. Meni se, zaista, tim zaposlenjem ispunila životna želja. Kod nas je stvarno negativizam raširen. Imala sam i ja prilike živjeti vani pa sam stala i razmislila želim li zaista otići. Odlučila sam da neću. Da hoću ostati. Iz te želje me život donio na ovo radno mjesto - poručuje Marija s osmijehom.
Objasnila je publici što zapravo njezin Ured dobrodošlice radi.
- Dali smo izraditi vodič za povratnike! Kao državno tijelo imamo utjecaj na državni aparat. Potakli smo izmjene zakona da se olakša dobivanje državljanstva, pomažemo povratnicima da nađu posao u Hrvatskoj, to radimo s Ministarstvom rada, otvaramo posebne mjere za doseljenike, a to je sve više ljudi. Dolaze jer imamo program učenja hrvatskoj jezika, većinom tu budu mladi iz Južne Amerike - objasnila je Marija.
A mlade povratnike su među govornicima predstavljali mladić kojemu valja prepisati one misli iz uvoda teksta, Mate Pavković (25), zaposlen u Hrvatskoj gospodarskoj komori, i inspirativna Angela Madjer, čija je obitelj generacijama živjela u SAD-u.
Ona je odlučila oprostiti se od roditelja i doći studirati na privatni fakultet u Zagreb. Danas radi u agenciji za digitalni marketing.
Njeno je izlaganje bilo posebno emotivno. Dodajmo i da su sve rasprave u sklopu kongresa prenošene uživo preko internetskih alata.
- Govorit ću na engleskom jeziku jer mi je cilj da svu komunikaciju usmjeravam k mladima koji se žele ovdje vratiti, a ne govore jezik - počela je Angela, gledajući u kameru.
- Došla sam ovdje na studij jer su obećavali i hrvatsku i američku diplomu. Odluku da napustim SAD donijela sam u tren oka, bila sam u avionu prije nego sam iti stigla razmisliti. Odluke o odlasku ili ostanku ne donosimo samo za sebe. Baka i djed koji žive u Chicagu bili su sretni zbog mene, zahvaljivali su mi što širim ljubav prema Hrvatskoj, a ja sam se od obitelji jako teško oprostila. U Hrvatskoj nisam znala nikoga. Ubrzo sam upoznala fenomenalne ljude, otvorila sam blog gdje pišem o svom iskustvu, dobila sam na stotine poruka ljudi koji me pitaju kako da i oni dođu, kako da pošalju djecu u Hrvatsku. I to me napravilo osobom koja sam danas - poručila je Angela brišući suze.
Izlaganje gospođe Jadranke Matešić Belfranin više se oslanjalo na sličnosti života vani i kod nas.
- Iako je mnogima teško shvatiti, i vani se može bankrotirati. Meni se to dogodilo. Imala sam uspješnu informatičku tvrtku koja je naglo propala i odlučila sam se vratiti u Diklo kod Zadra. Sad tu živim i lijepo mi je - kazala je Jadranka.
A Matu, najmlađeg panelista, životu u Hrvatskoj privukle su ljepote susjedne države. Oduševilo ga je Međugorje.
I prije nego se predstavio, približio je mikrofon i odlučno poručio: Sve za Hrvatsku!
- Prvi put sam se vratio s 12 godina. Svake praznike roditelji bi me dovodili u Hrvatsku. Kasnije sam išao u glazbenu školu s kojom sam putovao po svijetu, obilazili smo Italiju, ali i ove krajeve. Svi moji kolege, kad god bih ih pitao, odgovarali su da im se Hrvatska najviše svidjela. Svirali smo po crkvama u Hercegovini, najviše u Međugorju, i to me iskustvo baš dotaklo, pobudilo emocije, tu su bili svi rođaci, baka i djed. Sjećam se, u jednom trenu je djed rekao "this Canadian kids, they need to know what ganga is", i onda je zapjevao "ooo", i svi su bili oduševljeni. I ja sam sebi rekao, "Mate, ako ćeš biti kompozitor, onda ćeš biti ili pun para ili nećeš imati kune". Rekao sam sebi još i "možda ću upisati pravo, možda budem city planner", ali ono što mi je promijenilo život, bio je posjet naše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović prije dvije godine u Kanadi. Rekla je "Southern Ontario nema resources, ali ima ekonomiju". That got me thinking - pričao je Mate, izrazivši neskriveno zadovoljstvo i čast da danas može biti na istoj bini s "čovjekom koji je bio savjetnik Jozipoviću i Oreškoviću".
Odnosilo se to na Stjepu Bartulicu. I on je bio nadahnut:
- Jedan bivši udbaš, kojem se divim, rekao je: "Stjepo, vi ste dobili domovinu, mi smo dobili imovinu". Divim se, kažem, čovjeku jer može takvo nešto reći. Problemi Hrvatske počeli su kad je netransparentno državno vlasništvo prelazilo u privatne ruke. Jednom kad se komunizam srušio, komunisti su pokazali pravu prirodu i bili su veoma zainteresirani za imovinu. Iskoristili su sistem. Banke koje je kontrolirala Vlada dale su assets, kompanije, a mnogi radnici su tako ostali na cjedilu. To je naša stvarnost - odrješit je bio Bartulica (na slici ispod).
Zaključio je kako je "politička elita iznevjerila prosječnog Hrvata".
- Živimo u prekrasnoj zemlji odakle se ljudi sele. Nismo uspjeli pronaći ekonomski model da se tu može živjeti. Turizam je iznimka. Slobodna ekonomija u SAD-u znači easy to hire, easy to fire. U hrvatskom javnom sektoru ne možeš nikoga otpustiti. Ljudi moraju pokrasti pola ureda da se to dogodi - kazao je Bartulica.
Dodao je da vani nije upoznao ni jednog Hrvata kojemu je loše u iseljeništvu.
- Mi smo previše ponosni. Sreo sam naše ljude u Njemačkoj koji su bez osnovne škole prolazili bolje od prosječnog Nijemca - podvukao je Bartulica.
A među onima koji su uspjeli vani, svakako je bio i Dan Maček.
- I have a dream, I have a hrvatski dream! Dugo sam bio u Americi. Vratio sam se 2001. godine kad se 9/11 dogodio. Tada sam izgubio ogroman novac i životnu karijeru. Praktički sve. Tada sam i osjetio da volim svoju domovinu. Da u životu jedino imate prijatelje, obitelj i domovinu. Ako to nemate, onda nemate ništa. Teško je, ali svi mi moramo početi govoriti ono što zaista mislimo i samo tako ćemo naprijed. To je kod Hrvata najveći problem. Moramo upoznati sve kulture na svijetu, kako bismo spoznali da je naša zaista jedna od najboljih. Stidimo je se, ali nemamo zašto - poručio je Maček i zavrijedio gromoglasan aplauz, kao, uostalom, i svi drugi govornici.
Gledajući ovu raspravu iz publike, nimalo objektivno, očima osobe čiji su se gotovo svi prijatelji odselili vani za poslom, pritom opravdano kriveći uhljebe i politiku, pada na pamet jedino onaj slavni stih; tuđi čovik nikad neće znati.
Iznenađenje zvano Ivica Zdunić
Ugledajmo se na Židove, Talijane i Irce
Neočekivano, nakon panel-rasprave u palaču Milesi stigao je Ivica Zdunić.
Čovjek kojeg će malo tko u Hrvatskoj zaustaviti na cesti da se s njim fotografira, među iseljenicima je prava zvijezda.
Došao je na ovaj skup ravno iz Toronta. Organizatori su ga predstavili kao jednog od najbogatijih iseljenika, mecenu, dobrotvora koji milijune kuna kroz razne donacije šalje domovini, a Google ga vidi kao čovjeka koji voli u svom domu ugostiti izaslanstva HDZ-a. Od Tuđmana do Karamarka.
Evo što on sam za sebe kaže:
- Ne znam gdje bih počeo. Ljudi koji znaju govoriti ili su pravnici ili svećenici. Ja nisam ni jedno ni drugo. Lakše bi mi bilo na engleskom jeziku pričati, fali riječi u hrvatskom. Odavde sam otišao s nepunih 18 godina. Represija tadašnje vlasti imala je tu velik utjecaj. Potječem iz obitelji koja se bavila poljoprivredom i trgovinom. Policija je u to vrijeme imala razloge da me maltretira. Otišao sam u Ameriku gdje sam trebao biti regrutiran u vojsku. Onda sam prešao u Kanadu. Otac je radio u veleposlanstvu, registrirao nas je kao građane i prije nego smo došli tamo. Nisam znao jezik, bio sam izgubljen - počeo je životnu priču Zdunić, a publika je oprezno upijala svaku riječ.
Danas posjeduje tolika bogatstva da iz hobija drži farmu krava.
Svaki dan radi. Njegov je moto "znanje, zvanje i imanje".
- Hrvatska mi je dala život, a Kanada sve ostalo. Sad završavam kuću kraj Zadra. Za to mi je trebalo četiri godine, dok bi vani trebalo niti godinu dana. Birokracija, eto - veli Zdunić, suočen s problemima običnih ljudi.
Kaže, problem Hrvata je što se kao pojedinci ističemo, ali čim nas se stavi u veću grupu, nismo tako jaki.
- Gledam Židove. Nepisan je zakon da jednom u životu moraju posjetiti Izrael. Talijani sve rade u suradnji sa svojom Vladom. Irci, pogledate što su uspjeli. Gledam to i pitam se što je s nama... - kazao je Zdunić, a osvrnuo se i na svoj humanitarni rad:
- Ako imaš novca, savjest ti nalaže da pomogneš Crkvi, sportu, edukaciji. I ja se time ponosim. U Kanada sam veoma sretan, Hrvatsku volim, ali tu nisam uspješan.
Iz bogate biografije izdvojio je još jednu poučnu crticu:
- Jednom sam morao platiti ogromnu količinu poreza i nije to bio lijep dan. Pričao sam o tome mom prijatelju Ukrajincu. Rekao mi je: "Šteta što nisi morao platiti pet puta više". To bi značilo da sam i pet puta više zaradio - pričao je Zdunić.
Dao je i savjet kako bi on riješio pitanje hrvatske ekonomije:
- Ja nisam ponosan na turizam. Baci li tko bombu, gotovi smo. Ali ako aktiviramo Slavoniju, već smo nešto napravili. Na tisuće ljudi od tamo je emigriralo. Da su oni imali 20 ili 30 hektara zemlje, ne bi im padalo na pamet otići. Ali ne. Mi imamo Agrokor. On je sve kontrolirao. Ljudima nije preostajalo ništa drugo nego da se odsele.
Djeca moraju doznati za gangu
Svirali smo po crkvama u Hercegovini i to me iskustvo baš dotaklo, pobudilo emocije. Sjećam se, u jednom trenu je djed rekao: "These Canadian kids, they need to know what ganga is!" I onda je zapjevao "ooo" i svi su bili oduševljeni. Ali, ono što mi je promijenilo život, bio je posjet Kanadi naše predsjednice - kaže Mate Pavković.