Stati pred tenk i gađati ga ručnim raketnim bacačem nije u ratu mogao svatko. Oni koji su išli u takve zadatke morali su se osobno izložiti jer ako je tenk njima meta, onda su i oni tenku ili oklopnom transporteru. U 4. bojni 113. brigade jedan od tih "lovaca" bio je Ivica Goreta.
Na prvi pogled nije odavao dojam velikog ratnika. Kada je stigao u postrojbu, suborci su pomislili "Ma šta će ovaj u ratu!?", no ubrzo im je pokazao da je spreman na velika djela.
Ivica Goreta rođen je 1. studenoga 1962. godine, a odrastao je u seljačko-radničkoj obitelji u selu Kadina Glavica pokraj Drniša. Otac Josip radio je na željeznici, jedno vrijeme čak i u Zagrebu, dok se majka Ana brinula o kućanstvu, obitelji, blagu, poljoprivredi. U svemu tome pomagalo joj je i njezinih petero djece – Josip, Boško, Ervina, Goranka i ponajviše Ivica, koji je bio i najstariji.
Djetinjstvo je proveo na obali Čikole u čuvanju krava i konja, ali i u druženju i igri.
Brat Josip prisjeća se tih dana: "U to doba, bez mobitela i laptopa, selom je stalno odjekivala krika dice koja su se igrala. Mi dečki najčešće na loptu. I tako cile godine. A kad dođe lito, spuštali smo se na Čikolu i kupali, hvatali rakove koje smo odmah pripremali na vatri. Koliko god je nekad bilo teško, uvijek smo se družili i pjevali. Ivica je nakon školovanja počeo raditi u Šibeniku, u Elektri, te je doprinosio kućnom proračunu i na taj način nam pomagao. U mladenačkoj fazi života počeo je nositi brkove koje je imao cijeli život i po kojima je bio prepoznatljiv, a koje su nosili i naš did i pradid."
Nakon što je završio srednju elektrotehničku školu, Ivica se zaposlio u HEP-u Šibenik. U radnoj jedinici Montaža njegov šef bio je Mladen Cvitan, koji ga pamti kao "radnika za poželjeti": "Bio je fantastičan radnik i čovjek. Idealan kolega kojem nije puno trebalo objašnjavati što i kako. Snalažljiv je bio. Mislim da će vam ga najbolje opisati nadimak koji je imao među kolegama – Mali mrav. Dali smo mu ga jer je bio mali, dobar i vrijedan. Radili smo dalekovode, trafostanice i slično po čitavoj Dalmaciji, a zimi smo išli i u Liku. Nažalost, nije to dugo trajalo jer je ubrzo počeo rat."
Kada su stigle demokratske promjene 1990. godine, Gara, kako su Ivicu zvali prijatelji, krenuo je na skupove Hrvatske demokratske zajednice u drniškom kraju i okolici. Iduće 1991. počeo je rat, okupirana je njegova Kadina Glavica. Ivica, od malih nogu odgajan u domoljubnom duhu, dragovoljno se uključio u obranu Hrvatske. Najveći dio ratnog puta proveo je u 1. satniji 4. bojne 113. brigade, u vodu zvanom "Japanci", kojim je zapovijedao Neven Matić Japanac.
On jako dobro pamti Ivicu, s kojim ga vežu mnogi teški, ali i lijepi ratni trenuci: "On nije morao ići u rat, imao je posao, odgovoran posao koji je netko i u ratu trebao obavljati, ali on se svejedno kao dragovoljac uključio. U početku, kada smo ga procjenjivali po izgledu, ozbiljna faca, brkovi, pomislio sam ‘Ma šta će ovaj u ratu napravit‘, ali demantirao me je.
Kada su u vod stigla dva ruska RPG-7, odredio sam jednog momka iz Kaštela da ide na probno gađanje, no njega nije bilo tu pa sam poslao Goretu. Kad se vratio, bio je oduševljen kako to tuče i kako projektil leti.
Samo mi je rekao: ‘Japanac, ti možeš reći što god hoćeš, ali ja ovo nikome ne dam!‘ Iako je Ivica uvijek izgledao ozbiljno, zapravo je bio šaljivčina i stalno je radio neke smicalice. Tako smo i mi jednom, dok smo držali položaje kod Tromilje, napravili smicalicu. On je bio u jednoj kući kod jedne djevojke koja mu se svidjela. Nekog sam poslao po njega da mu kaže da idemo u napad i da se samo njega čeka. On je odmah izletio van i uletio u kuću u kojoj smo boravili, a u kojoj smo ugasili svjetla. Kada je upalio svjetla i vidio nas kako sjedimo i smijemo se, shvatio je da smo ga nasamarili i nije mu to baš dobro leglo."
Mnogim njegovim suborcima, pa tako i Ivanu Vukiću Niperu, zapovjedniku Goretine satnije, prvo što pada na pamet jest nevjerojatan pothvat u odbijanju neprijateljskog napada na Nos Kalik:
"Goreta je bio izuzetan ratnik, nevjerojatno hrabar, a povrh svega domoljub. Pokazao je to sve tijekom akcije Nos Kalik. Satnija kojom sam ja zapovijedao, oslobodila je selo, zatim je satnija u kojoj je bio Goreta stigla držati te položaje, a mi smo se povukli. Ujutro je došlo do neprijateljskog protuudara i napada na Nos Kalik iz smjera Miljevaca. Tada je Goreta pogodio jedan transporter i spasio grupu ljudi koja je bila ondje na položaju. Nakon toga neprijatelj se povukao u rasulu."
Što se točno dogodilo u Nos Kaliku, otkriva nam Goretin zapovjednik Japanac: "Mi smo se u akciju uključili kada je trebalo završiti akciju i preuzeti položaje. Neprijatelj je napao 2. ožujka 1992. i tada su Ivica Goreta i Jere Đidara zaustavili napad. Goreta je pucao RPG-om, imao je tri rakete, a Đidara zoljom. Pogođen je tada čelni transporter u neprijateljskoj koloni, nakon čega su se Srbi povukli. Sad tko je od njih dvojice pogodio, ja ne znam, no nije toliko ni bitno koliko je bitno da su bili tamo gdje su trebali biti – kod pravoslavnog groblja na kraju sela."
Brat Josip prisjeća se da ga je dan kasnije Ivica vodio na mjesto s kojeg je gađao transporter i nije mogao vjerovati u bratovu hrabrost vidjevši da su svi nadgrobni spomenici bili izrešetani. Nakon akcije Nos Kalik za Ivicu Goretu stižu novi izazovi.
Početkom travnja 1992. stigla je zapovijed da ide sa svojim vodom u Hercegovinu, gdje je sudjelovao u bitki za Stolove. Japanac se prisjeća kako je kod nekih vojnika vladalo nezadovoljstvo zbog takve zapovijedi: "Bili smo mjesec dana ranije u akciji Nos Kalik, a neki dijelovi 113. brigade nisu pa su dečki govorili: ‘Zašto opet mi moramo sudjelovati? Pa ima i ostatka brigade.‘ Međutim, Goreta sjeda sa mnom i veli: ‘Idemo.‘ Kada je kretala iduća tura, rekao je: ‘Ja neću više nikom ništa dokazivati‘ i ostao je u Šibeniku, no idućeg dana samo se pojavio na jugu. Ne znam ni danas kako je stigao, ali ipak se predomislio i otišao s nama na teren. Bio je hrabar i odan, nemam što drugo reći."
Brat Josip nakon više od trideset godina otkriva što se zapravo dogodilo: "Ja sam bio u vojsci isto tada, u 142. drniškoj brigadi. Ivica mi se javio i rekao da ga vozim na autobusni kolodvor, da mora ići doli za Dubrovnik bilo kojim prijevozom. Rekao je: ‘Iđem pa šta bude.‘ Hvala Bogu, taj put se vratio živ."
Nakon teških brobi na hercegovačkom kršu, Goreta se sa svojim vodom vraća na domaći teren, gdje se pripremala operacija oslobađanja Miljevačkog platoa u zaleđu Drniša, čega se prisjeća Neven Matić Japanac: "Taj teren, ti Stolovi... To je bio pakao. Kada smo se vratili, prije operacije Miljevci, s obzirom na to što smo dolje preživjeli, mislili smo da nam nitko ništa ne može. Operacija Miljevci trebala je krenuti 20. lipnja 1992., međutim, bila je odgođena i Ivica, moj vozač Joso i ja otišli smo na pizzu. Bili smo dobro raspoloženi, a na kraju je to ispala, ja velim, posljednja večera."
Nakon fizički napornog hoda, preko kanjona Čikole, Ivica i suborci stigli su pred Širitovce, koje su trebali osloboditi. U 5 ujutro javili su vezom šifriranu poruku koja je glasila "Stigli smo u Split". Nedugo potom, kada je svanulo, počeo je napad.
Neven Matić kazuje nam kako je to izgledalo i koja je bila Ivičina uloga: "Za nekih šest-sedam minuta već smo imali riješeno područje sela Širitovci, no kada je počelo povlačenje njihove vojske iz Ključa, došlo je do teških borbi jer su naletjeli na nas. Pa smo imali borbu s tri četnička oklopnjaka, od kojih je jedan uništen. Taj oklopnjak je imao dva pogotka, na njega je RPG-om pucao Goreta, ali i nekolicina drugih vojnika. Sad čiji su ga pogoci uništili, teško je reći. Širitovci su bili krajnja točka koju je Hrvatska vojska tog dana oslobodila. U popodnevnim satima stigao je prema nama jedan tenk. On je bio prošao naše dvije otporne točke – u Vlajićima i Vukačićima. Međutim, veze nam nisu radile. Proširila se informacija da je tenk naš i da se ne puca. Ispostavilo se da je to bio neprijateljski tenk koji nije bio svjestan da smo mi oslobodili Širitovce te je praktički ušao u naše redove." Prema kazivanju dijela očevidaca, Ivica Goreta je uočio da se radi o neprijateljskom tenku te je izišao pred njega te pozvao vojnika na otvorenoj kupoli da se preda. Drugi dio, pak, tvrdi da je Ivica pred tenk izišao nesvjestan činjenice da se radi o neprijatelju.
Kako god bilo, neprijateljski vojnik pogodio je iz pištolja Ivicu s dva metka te ga teško ranio, a ubrzo se pokazalo – smrtonosno. Suborci su ostali u šoku, osobito Ivičin mladi pomoćnik Ivica Roguljić:
"Iako je i on tada bio mlad, imao je 30 godina, ja sam u njemu sa svojih 20 godina vidio znatno stariju osobu. Bio je iskusan, pažljiv i nikada nije ‘letao‘. Uglavnom je mene on morao hvatati za rame, zaustavljati. Tako je bilo i toga 21. lipnja, kada smo ušli u Širitovce. Ja sam se u toj euforiji htio popeti na crkveni zvonik da bolje vidim gdje smo, što smo, a on me zaustavio i rekao da ne idem gore jer bi bio previše izložen. Zato mi je potpuno neobjašnjivo da je tako izišao pred tenk. Da me je netko pitao tko će od nas izaći pred taj tenk, ja bih rekao da će Ivica zadnji. Svi smo mi mislili da je tenk naš, ali nitko nije izlazio, izlagao se, samo on. Ostao sam u šoku kada sam vidio da je pogođen."
Neven Matić Japanac dobro pamti zadnje trenutke života svojeg vojnika i prijatelja: "Iako je taj tenk bio pogođen, nije došlo do aktiviranja rakete na njemu i njegova uništavanja jer su na njega pucali s premale udaljenosti. Tako se uspio okrenuti i pobjeći u pravcu Drniša. Nas je tamo bilo 50-60, mogli smo ga rukama prevrnuti, ali bili smo u šoku zbog Ivičina ranjavanja. Kada sam prišao Ivici, samo je rekao: ‘Ne daj se, Hrvatska.‘ Bile su to njegove posljednje riječi koje sam čuo. Mislio sam da će biti dobro, nije bilo puno krvi, ali on je očito bio svjestan da neće preživjeti."
Mirjana Jukić, medicinska sestra koja je ondje bila s hrvatskim vojnicima, previla je Ivičine rane te je on evakuiran čamcem sa Stinica, preko Visovca prema slapovima Krke. Ipak rane su bile preteške te je iskrvario i izgubio život. Pokopan je na groblju u Šibeniku, a 2000. godine njegovi su posmrtni ostaci preneseni u grobnicu u rodnoj mu Kadinoj Glavici.
Brat Josip za kraj nam je dao dirljiv odgovor na pitanje što mu prvo pada na pamet kada mu netko spomene pokojnog brata:
"Na spomen njegova imena, naježim se. Ponosan sam što sam ga imao i što sam bio njegov brat. Svaki dan ga se sjetim, a kako sam stariji, manje spavam pa mi misli lutaju i razmišljam što bi bilo da je preživio rat. Imali smo planove, pošto sam i ja završio za električara, da zajedno nakon rata otvorimo privatan elektroobrt. Ali čovjek snuje, a Bog određuje."