Ušutjeli se, baš ko u Saboru! I za dobru lovu. A ove druge ne možeš zaustaviti: tukli bi verbalnim rafalom i besplatno, drobeći bez pardona što jest i što nije bitno.
Najviše je "odčepilo" Mira Bulja. Tradicionalno: u dvije godine aktualnog saborskog saziva – od ljeta 2020. do danas, mostovac se javio za riječ čak 1330 puta. Muke ti ježove, treba čovjek imati života i gučka za tolike nastupe. U stopu ga prati jezičava stranačka kolegica Marija Selak Raspudić (1265 puta), pa Glasova "Mrak zastupnica" Anka Taritaš (1221 put), te Dalija Orešković, Centrov malokalibarski rasprskavajući naboj, s 1010 javljanja.
Poruka iz Čakovca
E što su govorili – govorili su. Danas nek' malo počinu. Ovaj put smo ciljali "zalivene" narodne zastupnike, svjesni specifične težine posla: navesti ih nekako da progovore. Makar i nešto jezgrovito. Da riječima bude tijesno, a mislima prostrano.
Prvi je Stjepan Kovač. Nekadašnji zastupnik Socijaldemokratske partije, danas nezavisni. Taj bivši čakovečki gradonačelnik proljetos se morao suočiti s USKOK-ovom optužnicom i to zbog lažiranja prijetnji smrću u jeku izborne kampanje za prošle lokalne izbore. Najnovija saborska statistika kaže da se u dvogodišnjem intervalu dvaput javio za riječ.
– Nema komentara za "Slobodnu Dalmaciju"...
Tim riječima dočekao je Kovač naš poziv. Usputno je rekao da nas je mislio i tužiti sudu, ali je odustao. "Da ne prevrće drek." Jer da smo svašta lagali o njemu: da ima auto vrijedan 100 tisuća eura, a nema. I da ima bazen, što, također, nije istina.
A evo kako je svoju saborsku šutnju novinarima objasnio u veljači, malo prije optužnice. Neočekivano iskreno, valja mu priznati:
"Gledajte, nisam bio aktivan u ovom sazivu zbog problema s USKOK-om. Čekao sam da cijela ta stvar završi i mislio sam da će to uskoro biti gotovo kako bih opet mogao bez opterećenja nastupati u Saboru i držati govore, ali eto, do danas još nema ništa."
Među Dalmatincima u Saboru, vrlo rijetko je govorio nekadašnji proljećar, prof. dr. Goran Dodig, iz Hrvatske demokršćanske stranke i HDZ-ova zastupničkog kluba. Triput se javljao s Markova trga. Riječi je vagao i nama, ali uz dobar razlog, kako navodi:
– Iskreno, imao sam moždani udar prije nekog vremena, pa mi je teško govoriti išta ozbiljnije bez koncentracije i pripreme. Ali o banalnim stvarima mogu bez problema! Evo, što biste vi sada rekli, uočavate li da mi govor ne zapinje? Eto, vidite… A u Saboru baš i ne volim govoriti: svatko priča što mu padne na pamet, često ima i gluposti, nema parlamentarizma, a ja se ne želim i ne mogu svađati oko budalaština.
Introvertirani zastupnik
Prilično introvertiran zastupnik je i nezavisni Vinko Grgić. Gradonačelnik Nove Gradiške. Bio je u SDP-u, pa otišao. Slično kao kolega Stjepan Kovač, teret optužnice nosi i Grgić. Možda i teži, budući da ga progoni Ured europskog tužitelja, za mito i petljaniju oko dodjele vrijednih projekata koje financira Europa.
U Saboru je – kaže ljetopis – govorio tri puta, a mi smo ga htjeli priupitati nije li mu možda lakše propjevati nego progovoriti, ali dočim bi mu mobitel zazvonio, javila bi se ona neka s nasnimljenom odbijenicom.
Ništa bolje u srijedu nismo "prosijali" ni s Ivanom Budalićem (HDZ), imotskim gradonačelnikom. Doduše, bio je državni praznik, Dan antifašističke borbe, pa je čovjek možda bio zauzet obilaskom spomenika širom Krajine i nije se odazivao novinarima po drugim temama. Svakako, Budalića treba svrstati u gornji dio donjeg saborskog retoričkog kluba: njegovih deset jubilarnih javljanja ipak je višestruko bolje od Kovača, Grgića ili Dodiga.
A kada u ovu redovitu saborsku statistiku ubacimo element zastupničkih plaća, čime se novinari uvijek zabavljaju, dobiju se zanimljive relacije. Od kakvih zastupnici zaziru! Ističući da njihov stvarni težak rad na terenu, u bazi, među biračima, po raznim saborskim odborima i slično ostaje skriven u odnosu na jezične aktivnosti blagoglagoljivih kolega iz br(b)ljaonice visokog nacionalnog predstavničkog doma.
Hlađenje jezika
Svakako, ako je prosječna zastupnička neto plaća oko 16 tisuća kuna – bez izdašnih dodataka – i ako su od početka saziva prošle nepune dvije godine (23 mjeseca), onda se može reći da je svaki zaradio barem po 360 tisuća čistih kuna. Uključimo li i bruto varijantu, sve se penje na više od pola milijuna kuna iz zajedničke blagajne poreznih obveznika.
Zaključak već znate: u najprimitivnijoj pučkoj računici, upravo pogodnoj za ljetno hlađenje jezika na plaži ili štekatu – ispada da je svako od dva javljanja plaćeno po 180 tisuća kuna. A svako od tri glagoljanja po 120 tisuća kuna. Neto. Znači, bez troškova: goriva, dnevnica, odvojenog života, stanarine, cestarine i svega ostalog.
Naravno, za ove naše zastupnike koji jedva zucnu. Drugo je Bulj: svako od njegovih 1330 javljanja košta nas po tričavih 270 kuna. Ništa, kikiriki!
Eto, šutnja vam je zlato.