“Nisam htio, ali morao sam tada stati na čelo narodnog ustanka protiv ustaštva koje je diglo glavu poslije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. kada je pobijedio Tuđman”, glasi uvod u ekskluzivnu ispovijest koju je za Večernje novosti dao Milan Martić, osuđeni ratni zločinac i nekadašnji predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine. Ovaj Srbin iz Knina, bivši policajac, danas haški osuđenik kojem su suci tribunala u Haagu razrezali 35 godina robije, odlučio je progovoriti za medije prvi put nakon 24 godine, i to iza zidina zatvora Vangla u Tartuu, drugom po veličini gradu u Estoniji.
Inače, Haški je sud prvostupanjskom presudom potvrdio umiješanost JNA i Srbije u zločine u Hrvatskoj, počinjene u sklopu zločinačke ideje stvaranja jedinstvene srpske države etničkim čišćenjem dijelova Hrvatske. U Haagu je 2007. potvrđena drugostupanjska presuda Martiću, a on je dvije godine kasnije prebačen u Estoniju. Vlast Aleksandra Vučića od 2016. ga pokušava vratiti u Srbiju, tvrdeći da boluje od dijabetesa, a i ovaj intervju je napravljen uz intervenciju srpskog veleposlanika Saše Obradovića.
Intervju s Milom Martićem nije zanimljiv zbog sadržaja, koji je očekivano, pun teorija o ugroženom srpstvu, nego kao uvid u razmišljanja patološkog zlikovca. Kojeg kazna nije nimalo promijenila. Vjerojatno je najzanimljivije Martićevo objašnjenje zašto je tijekom operacije Bljesak naredio bombardiranje civilnih ciljeva u Zagrebu, u kojima je ubijeno sedam prolaznika, a što je glavni razlog zbog čega je osuđen. Kao i većina svega što je rekao, i spomenuto objašnjenje je laž, ali predstavlja dobar uvid u tok svijesti Mile Martića: “Uvjetno se može reći, bio sam prva žrtva pojave neofašizma u svijetu. Dogodila se akcija Bljesak, kada su ustaše 1. i 2. svibnja 1990. bukvalno pregazile Zapadnu Slavoniju, a pomoći nam nije bilo niotkuda. Naređenje da se gađa Zagreb kao upozorenje doneseno je iz očaja, kada sam dobio informaciju o stotinama pobijenih Srba, među kojima je bilo 57 žena i devetero djece. Udar na Zagreb, bio je jedini način da bar pokušam upozoriti Hrvate da ćemo se osvetiti onim što imamo. Ali već 3. svibnja, dok su srpske kuće u Zapadnoj Slavoniji još gorjele, javio mi se jedan moćni zapadni diplomat i rekao da sam se 'upisao', da idem u Haag zbog ratnih zločina”, ispričao je Martić.
Krajinski šerif se požalio kako u Bljesku, a potom i u Oluji, JNA nije poduzela ni jedan korak da ih zaštiti, baš kao ni Republika Srpska, iako su i s Palama imali sporazum o zajedničkoj obrani. Nekadašnji predsjednik tzv. RSK ispričao je kako je više puta telefonom pred Oluju pokušao od Slobodana Miloševića saznati kako će reagirati na najavljenu akciju Hrvatske, a dvaput je bezuspješno dolazio u Beograd. Ipak se na kraju, kaže, s Miloševićem čuo telefonski.
"Tih, posljednjih dana srpnja 1995. od Miloševića sam tražio da opovrgne tvrdnje tadašnjih hrvatskih medija kako Vojska neće intervenirati u slučaju udara hrvatskih snaga na Krajinu. Milošević mi je to obećao, ali ništa nije učinjeno”.
Zanimljivo je kako Martić objašnjava balvan revoluciju: "Sve je počelo još 1990. - dobili smo informaciju o novim policijskim crnim uniformama koje su podsjećale na odore ustaša iz Crne legije. Tražili su od nas i da nosimo šahovnice, kao i da prema diktatu iz Zagreba hapsimo Srbe i zato je buknula pobuna u Kninu 1990. Plašili smo ih se potajno, ali nismo vjerovali da će u Europi doći vrijeme da se ponovno rodi jedna takva nakaza od države", glasi istina iz Martićeve glave.
Mile Martić sebe - naravno - vidi kao nedužnu žrtvu Haškog tribunala. Dokaz je da ga je osudilo Sudsko vijeće kojem je predsjedavao sudac Bakone Moloto, koji je u jednom kasnijem procesu od svih optužbi oslobodio Ramusha Haradinaja, današnjeg kosovskog premijera. Tvrdi da ga je tijekom suđenja Moloto pitao: "Zašto se sami niste iselili u Srbiju, tamo bi vas, Krajišnike, priznali kao narod i tako biste skratili muke i sebi i Hrvatima?" “Ni Ante Pavelić se bolje ne bi sjetio”, glasi Martićev komentar u Večernjim novostima.
U intervjuu se požalio na svoju situaciju. Doček na aerodromu u Estoniji prenošen je na televiziji, a kada je izišao iz aviona, bilo je Estonaca koji su došli da ga vide kao "balkanskog Eichmanna". Potom je navodno stavljen "u samicu punu granja, komaraca i vode" i puna 93 dana je bio u potpunoj izolaciji. "Kada sam pitao zašto, objašnjeno mi je da je to procedura, dok se ne naviknem. Poslije tri mjeseca prebacili su me u ćeliju odmah do ove. Tu je bilo vode do koljena, a iz zida su virile ogoljene električne žice", završio je jadikovku Milan Martić.