Novo izvješće o migracijama: U inozemstvu živi petina stanovnika rođenih u Hrvatskoj

Nakon Malte, najveću stopu emigracije u Europskoj uniji ima Hrvatska, 21,9 posto stanovništva, što znači da više od petine stanovništva živi u inozemstvu. Slijede Portugal i Litva koje je također napustilo više od 20 posto populacije. Tako pokazuje najnovije izvješće Svjetske banke “Migracije i odljev mozgova u Europi i središnjoj Aziji”, koje analizira najnovije migracijske trendove i zemljama nudi preporuke kako se s njima nositi.

Na pitanje koja je definicija emigranta ubrajaju li se u hrvatske iseljenike i Hrvati iz BiH, u Svjetskoj banci objašnjavaju da se brojke temelje na podacima UN-a koji se prikupljaju iz statističkih ureda destinacijskih zemalja.

Europa kao odredište

- Oni će, primjerice, ovisiti o tome kako Njemačka prikuplja podatke o imigrantima - kaže Asli Demirguc-Kunt, glavna ekonomistica Svjetske banke za Europu i središnju Aziju. Pritom dodaje da većina zemalja u koje migranti dolaze, kao što su SAD i Velika Britanija, kada navode zemlju porijekla, uzimaju podatak o zemlji u kojoj su oni rođeni. To vjerojatno znači da podaci za Hrvatsku obuhvaćaju i iseljene Srbe od početka ‘90-ih godina. Susjednu BiH, pak, napustila je čak polovica stanovništva. Dio njih se, očito je, doselio u Hrvatsku, koja ujedno ima i visoku stopu imigranata u odnosu na ukupan broj stanovništva, ona iznosi 12,9 posto. Osim BiH, veliko iseljavanje bilježi i Albanija (30 posto), u inozemstvu živi i više od petine Makedonaca i Crnogoraca, dok za Srbiju procjene govore da ih je u inozemstvu 14 posto.

Europa je danas odredište svakog trećeg imigranta u svijetu. Ekonomske migracije, stoji u izvješću, pomogle su imigrantskim zemljama riješiti problem nedostatka radne snage, ali i poboljšati životni standard migranata. Međutim, to istodobno otvara veliki problem zemljama iz kojih ljudi odlaze, posebno kada je u pitanju “odljev mozgova”. Podaci pokazuju da visokoobrazovane osobe čine čak 55 posto ukupnog broja emigranata iz BiH, više od 40 emigranata iz Latvije, oko 40 posto iz Albanije, Makedonije, Rumunjske... Premda je odljev mozgova iz Hrvatske nešto manji, oko 27 posto, on je i dalje velik, pogotovo u usporedbi s drugim zemljama. U Mađarskoj i Češkoj visokoobrazovani čine manje od 20 posto emigrantske populacije.

Osobito veliki poticaj za iseljavanje stanovništva predstavlja nedostatak zdravstvenog osoblja u mnogim europskim zemljama. Do 2030. godine, stoji u istraživanju, samo će Njemačka trebati dodatnih oko 500.000 medicinskih sestara, dok će u Velikoj Britaniji potražnja za njima rasti dva puta brže od populacije. Kao razlog tome Svjetska banka prepoznaje nedovoljan broj osoba koje se obrazuje u području zdravstva i demografske promjene. Naime, što ljudi duže žive, učestalije su bolesti poput raka, moždanog i srčanog udara, a to podrazumijeva dugotrajniju i radno-intenzivnu skrb. Uz Bugarsku i Rumunjsku, Hrvatska spada među tri zemlje EU iz kojih najviše iseljavaju zdravstveni radnici.
Kako bi nastavak iseljavanja visokoobrazovanog stanovništva imao nesumnjivo negativan učinak na dugoročni razvoj zemalja. Zasad nijedna zemlja nije našla dobro političko rješenje tog problema.

Fiskalni teret

U mnogim se zemljama visoko obrazovanje financira javnim novcem. Stoga odlazak visokoobrazovanog stanovništva predstavlja značajan fiskalni teret. Kako bi riješile taj problem, politička opcija koja se vladama nameće je da se od emigranata traži povrat novca za njihov financiranje. Argument je da bi takva politika povećala jednakost onih koji odlaze i onih koji ostaju. Međutim, Svjetska banka navodi da je prisilu teško provesti, posebno nakon što emigranti napuste zemlju. Štoviše, ako se nametnu snažna prisila i legalne mjere, to može voditi prekidu odnosa emigranta sa zemljom i dovesti u pitanje koristi koje od njih svi imaju. Jer, istraživanja pokazuju da visokoobrazovani ljudi nisu nužno produktivni u siromašnijim zemljama, za njihovu produktivnost važno je radno okruženje i najviše od sebe mogu dati ako rade u konkurentnim uvjetima.
Ono što se smatra preporučljivim i što bi smanjilo poticaje za odlazak jest unapređenje vlastitog obrazovnog sustava i dugoročno planiranje potreba tržišta rada. U mnogim zemljama često je snažno protivljenje migraciji “jer su prednosti uglavnom dugoročne, dok je cijena koja se plaća, a uključuje i oduzimanje radnih mjesta i nezaposlenost, neposredna i koncentrirana među određenim skupinama”. Kako bi se ublažio taj problem, u izvješću se navodi da bi nositelji politike trebali pomoći “izradom programa za prekvalifikaciju te prilagođavanjem obrazovnih sustava mladima, kako se na tržištu rada ne bi natjecali s niže kvalificiranim imigrantima”.