Ni trutava Civilna zaštitna, ni kaotičan Crveni križ, ni raznorazni nesposobni načelnici i selonačelnici, ništa nas toliko nije izbilo iz cipela od bijesa ovih dana na Baniji kao posjet Strašniku i domu Tomislava Stanića.
- Molim vas dođite. Dođite i pogledajte što mi se dogodilo s kućom – pozvao nas je dok smo s ekipom volontera iz Starigrada Paklenice pokušavali naći rješenje za spuštanje kampera s labudice. Josip i njegova klapa iz podvlebitskog mjesta došli su u Petrinju s dvije donirane kamp-kućice u želji da svaku izravno predaju ljudima od potrebe, da se ne zagube po tim stovarištima donacija bez glave i repa. Onda su čuli za Tomislava i našli se njim u Gori da mu predaju jedan. Kod spuštanja s labudice malo je zapinjalo, ali rješenje s brzo našlo, i evo nas u sumrak u Strašniku, kod Tomislave obitelji.
Dočekala nas je njegova stara uplakana majka koja je jednog sina izgubila u ratu, supruga Davorka, brat Josip i troje djece. Noć prije njih devet prvi je put spavalo u kontejneru kojeg su dobili od tvrtke Siemens. Sada je ispred kuće stigao i kamper, tako da će im neko vrijeme biti suho i koliko-toliko komotno. Od utorka su spavali u garaži pored otvorenog ložišta, stisnuti jedni uz druge na drvenim klupama.
- Zbog ovoga sam htio da dođete. Da ovo vidite – pokazuje nam Tomislav ćošak kuće iz kojeg je potres izbio cigle. Kvrcnuo je kao da je od stakla, a kad kantun tako ispadne, svi zidovi kuće se poremete i jedino rješenje je sve srušiti i graditi ispočetka. Pitamo Tomislava zašto kod gradnje uglove nije ojačao betonskim stupovima s čeličnom armaturom, nego je ostavio samo uvezanu ciglu koja se lako izbije i bez potresa.
- Nisam to radio ja, to mi je napravila država. Kod obnove. Tako su obnovili sve kuće na ovom području. Bez betona i željeza. Ne samo u Strašniku, koji je nakon rata ostao s par čitavih kuća. Obnova, prijatelju, oni su nam došli glave. Zato sam htio da ovo vidite. Da o tome pišete. Jer o tome se šuti, a za ovo je netko odgovoran...
Kad mislite da ne može biti gore, obavezno se podsjetite da živite u Hrvatskoj, gdje komparativ „loš, gori, najgori”, ima svoju četvrtku varijantu – hrvatski.
Koja je ovo država, ej! Čovjeku sruše kuću u ratu i onda mu je država kao obnovi ali tako da ga zapravo pokrade, i njega i sve nas koji smo tu obnovu platili. Ne samo da ga pokrade, nego mu doslovno zbog lopovluka ugrozi život. Ne mogu se sjetiti da je netko zbog toga završio u zatvoru, da mu se sudilo ili da je bio prozvan. A dalo bi se to nakon ovog potresa lijepo istražiti. Da vidimo te projektante i nadzorne inženjere, da vidimo te izvođače radova i sve one državne birokrate koji su provodili i organizirali tu besramnu pljačku zvanu obnova.
Ako u ovoj truleži postoji nešto što se može nazvati „dubokom državom”, nečim vječitim, nepromjenjivim i funkcionalnim, od čega je izgrađena struktura ove tragične državice, onda je to korupcija. Korupcija od vrha do temelja i zidova kuće u Strašniku, Novom Selu Glinskom, Lekeniku, Gori, Glini, Majskim Poljanama, Sunji, Sisku, Petrinji... Svugdje gdje su kuće rađene fušerski, improvizatorski, bez pet kila željeza i betona, kao u priči o Tri praščića, drži vodu dok majstori odu, a kad su „majstori” otišli i došao potres, nastala je katastrofa. Barem 50, ako ne 70 posto kuća obnovljenih nakon rata ovdje na Baniji bilo bi manje uništeno u potresu i više uvjetno za život da korupcija iz njih nije izvadila željezo i beton.
Zbog čega su se kuće tim jadnim ljudima, koji ionako teško žive, sada još jednom srušile na glavu. Ne potres, nego korupcija, korumpirana država, njeni službenici i „poduzetnici”, u sprezi s birokracijom i politikom, koji su iz obnove zamračili velike novce, sebi izgradili kuće i apartmane na moru, a djeci platili školovanje u inozemstvu. Oni su stotinama i tisućama tomislava stanića na Baniji srušili kuću na glavu.
- Dođite, pogledajte... – uvodi nas Tomislavov brat Josip u kuću pod svjetlima baterijske lampe. Zamrznuta slika najjačeg udara. Bor sa svjećicama, namješten stol, regali, dvosjed trosjed, sve je uništeno. Kantun kuće je iskočio i kuća je potonula. Jer je neko htio omastiti brk.
Gledamo te zidove ispucale kao geografske karte i zamišljamo kako je to moglo izgledati. Pedofili su mi jasni, oni su nastrani i bolesni, razumijem i ratne zločince, oni su psihopate, ali što je u glavama onih koji su na ovoj sirotinji odlučili zaraditi, na obnovi kuća srušenim u ratu? Nisu to sigurno neki probisvijeti s dna kace, više mi to liči na posao bijelih ovratnika, ljudi od zvanja i struke, koji jako dobro znaju kako „duboka država” funkcionira, kako se krade od najslabijih a da vam nitko ništa ne može. Pogotovo ne policija i sudovi, a ako vas i neka „ruka pravde” stigne, jedino to može napraviti neka partija oduzimanjem moći i utjecaja.
Zamišljamo kao su to napravili na hladno, proračunato, lijepo sjeli za stol i rekli: „Ma šta će tom Staniću željezo i beton. Bolje da to ide u moju vikendicu, a njemu ćemo malo cigle i ljepila i nek se nosi. Ionako ga nikad više nećemo vidjeti, ni njega i Strašnik.” Od tog prijesnog, dogovorenog zločina možda je gori samo onaj sastanak u Wannseeu 1942., ali metoda i bešćutnost, siguran sam, uvlas je ista.
Sada ti kosturi ispadaju iz ormara. Ovdje je korupcija zasolila katastrofu. Ovdje se točno može izmjeriti koliko je država odgovorna za štetu nastalu u životima i na imovini ovih ljudi. Ne samo da država nije u stanju na vrijeme pomoći ljudima u nesreći, ona je ove ljude ovdje zapravo dodatno unesrećila.
Suprugu Davorku pitamo zašto neko vrijeme ne bi proveli na moru, u nekom od apartmana ili kuća koje dobri ljudi nude, barem dok se stanje ne popravi.
- Budemo se nekako snašli. Čovjek u sekundi ostane bez svega. Glavno da smo na svome. Čekamo da prestane tresti pa ćemo se onda krenuti u obnovi – kaže.
Sigurno?- Pa kud bi svoju kuću napustili? Još da nas pokradu! Već se priča da su neki kombiji počeli obilaziti napuštena mjesta, da ulaze u stanove u Petrinji...
Ne bojte se tih lopova draga gospođo, država vas je već opljačkala.