Hrvatska rastom plaća zaostaje za nekadašnjim tranzicijskim zemljama, jednako kao što za njima kaska gospodarskim rastom.
Od 2008. do kraja prošle godine Hrvatska je imala negativni prosječni gospodarski rast od -0,2 posto te je bila peta najgora članica cijele Europske unije i jedina članica tranzicijske desetorke koja je imala negativni prosječni rast, podaci su Hrvatske gospodarske komore.
Nekad su veće plaće od Hrvatske isplaćivane samo u Sloveniji, ostale su zemlje debelo zaostajale, no danas to više nije slučaj: plaćama su nas prestigli i Slovaci i Česi, a malo nedostaje da nas preskoče Poljaci i Mađari.
Plaće su u Češkoj tolike da ugledni Bloomberg navodi primjer japanske kompanije Yazaki Corp., koja je premjestila proizvodnju kabela za autoindustriju iz Češke u Srbiju motivirana činjenicom da će u Šapcu radnike platiti gotovo 60 posto manje nego u Plzenu...
Bili smo na vrhu...
Prema podacima Eurostata i Hrvatske narodne banke, prosječne bruto plaće u gospodarstvu u 2016. godini iznosile su u Hrvatskoj 1299 eura, u Sloveniji 2145 eura, u Slovačkoj 1331 euro, u Češkoj 1329 eura, u Poljskoj 1059 eura, u Mađarskoj 1002 eura, u Rumunjskoj 760 eura i u Bugarskoj 651 euro.Još 2004. godine bilo je drugačije. S iznimkom Slovenije, sve su te zemlje znatno zaostajale za Hrvatskom, u kojoj je tada bruto prosječna plaća u gospodarstvu iznosila 1087 eura. U Bugarskoj je prosječna plaća bila 243 eura, u Rumunjskoj 292 eura, u Slovačkoj 586 eura, u Poljskoj 631 euro, a u Češkoj 781 euro.
U 12 godina plaće u gotovo svim tim zemljama značajno su povećane, znatno više od skromnog hrvatskog rasta od 19,5 posto. Slovenske plaće skočile su za 43,5 posto, češke 70 posto, poljske 67,8 posto, slovačke 127 posto, rumunjske 160,3 posto, a bugarske 167,9 posto.
Dok su se nekad istočnoeuropske zemlje uspješno promovirale kao privlačna odredišta za investicije i ulagače privlačile povlasticama, povoljnom klimom za ulaganja, poreznim poticajima i prvenstveno jeftinom radnom snagom, danas se situacija stubokom promijenila. Slovačka je godinama u skupini najvećih zemalja u proizvodnji automobila s tvornicama Volkswagena u Bratislavi, PSA Peugeot Citroena u Trnavi i KIA-e u Žilini, a do kraja ove godine u toj će zemlji tvornicu izgraditi Jaguar Land Rover. U rumunjskom Bukureštu posluju Adobe, Microsoft, IBM, Intel i Oracle...
Ugledni Bloomberg objavio je temu u kojoj objašnjava da danas zemlje istočne Europe žele više, navodeći da se od Varšave do Rige vlade počinju boriti protiv ekonomskog modela koji je privlačio zapadne investitore skoro tri desetljeća, temeljenog na slabo plaćenoj, niskokvalificiranoj radnoj snazi. Praški ekonomist Radomir Jac rekao je Bloombergu da se Češka mora okrenuti proizvodnji koja donosi veću dodanu vrijednost. Gospodarstvu neće pridonijeti izgradnja novih tvornica i linija za sklapanje proizvoda. Tako je češka vlada razvojnim programom privukla BMW-ovu investiciju vrijednu preko 200 milijuna eura, koji će biti uloženi u istraživački centar za razvoj digitalne tehnologije i autonomnih automobila.
Bloomberg ukazuje na to da se zemlje istočne Europe okreću ulaganju u istraživanje, razvoj i obrazovanje, a uzore traže u Tajvanu i Južnoj Koreji, zemljama koje su prešle put od tržišta s jeftinom radnom snagom do vodećih svjetskih ekonomija u modernoj tehnologiji i inovacijama.
Američki poslovni portal piše o novoj realnosti koja transformira bivše socijalističke republike Istočne Europe, gdje su tvrtke iz Zapadne Europe i SAD-a nakon pada komunizma otvarale tvornice da bi profitirale od jeftine radne snage. Primjerice, u Češkoj je Volkswagen kupio Škodu 1991. godine, dok je u Slovačkoj pokrenuta proizvodnja uređaja Whirlpool Corp. Stoga je regija postala važna karika za opskrbu njemačke autoindustrije. No, u posljednje vrijeme stvari su se promijenile. Nezaposlenost je znatno manja od prosjeka EU-a i iznosi tek oko četiri posto. Osim toga, došlo je do znatnog rasta plaća, na godišnjoj razini i po 11 posto, pa se zapadnim kompanijama više isplati seliti se u jeftinije zemlje.
Sad idemo prema dnu
Hrvatska je poput Trnoružice, posve su je zaobišle sve ove priče i događaji. Danas seu Hrvatskoj sve više zapitkuje i propitkuje kako i zašto su nas razvojem, standardom i plaćama prestigle zemlje koje su nekad bile iza nas. Ekonomisti dugi niz godina ukazuju na to da smo bili u šestogodišnjoj krizi zbog vlastitih neravnoteža i slabosti ekonomije koja stvara malo dodane vrijednosti, nesklonosti promjenama i smanjivanju birokracije, golemog aparata državne i lokalne uprave...Neki tome dodaju činjenicu da su sve ove zemlje imale znatno bolju poreznu politiku koju su mijenjale u skladu sa svojim gospodarstvom, drugi će kazati da su današnji odnosi razvijenosti Češke, Slovačke, Poljske i Hrvatske mnogo sličniji onima otprije stotinu godina nego onima s početka devedesetih prošlog stoljeća. Jedno je sigurno: nekadašnje tranzicijske zemlje rastu brže od nas, rade na reformama i konkurentnosti, pa će ih biti sve teže stići...